Likovni umjetnik Vlatko Vincek iz Koprivnice, izlaže u Galeriji S u Koprivnici 22 svoja rada, koja nisu tematski povezana, već su gotovo pa izuzeta iz svake njegove skupine radova, često nastale u performansama. Izložba je otvorena u subotu, a, dosljedan sebi, Vincek je i ovo otvorenje pretvorio u performans.
Naime, voditelj Galerije S prof. Marijan Špoljar, držao je uvodni govor u nazdravičarskom tonu, veličajući Vincekov lik i djelo do neslućenih europskih visina, nakašljavajući se pri tom do grča, oponašajući time zastarjelost pristupa umjetnosti općenito, stvaranja lažnih veličina u nesređenom svijetu likovnosti, gdje je svatko bogomdani umjetnik svoje ulice, svojeg kvarta, svojeg grada, a, bome, uz potrebne blagoslove, i svoje države.
Istodobno, Vincek je sklopljenih kapaka glumio uživanje u takvom govoru veličanja njegove osobnosti. Sve je to snimano na video i bit će dio Vicekova rada o otvaranju izložbi.
Nakon toga slijedio je normalni govor na otvorenju, ali se nije mogla zaobići činjenica da Koprivnica doista ima istaknutog umjetnika. Vincek je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1983. godine, imao je pedesetak samostalnih nastupa i performansa, a u Koprivnici mu je 2007. godine Pastorala izdala monografiju autora Silve Kalčić, Ivice Župana i Marijana Špoljara. Uz grad Koprivnicu i Koprivničko-križevačku županiju, koji pomažu rad Galerije S, ovu je izložbu sufinanciralo i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Posljednja je ovogodišnja u Galeriji S i traje do 27. prosinca.
Vincek nije samo slikar, kipar ili grafičar
Najbolji poznavatelj Vincekova rada, prof. Marijan Špoljar, u povodu ove izložbe napisao je u katalogu tekst, koji u nastavlu donosimo u cjelosti.
”Od kada se, s prvim avangardnim radovima s početka stoljeća, počeo transformirati karakter umjetnikova djelovanja u društvu i unutar umjetničke scene, radikalno su se multiplicirali i načini djelovanja te funkcija i pozicija umjetnika. On više nije samo slikar, kipar ili grafičar, na primjer, nego se područje njegova djelovanja počelo ukrštavati s drugim disciplinama i sferama ljudske aktivnosti. Mada je, u najvećih kreativnih ličnosti – već od Renesanse naovamo – jedva funkcionirala monodisciplinarna narav umjetničkog rada, tek je s pomakom ukupne duhovne, pa onda i uže – perceptivne i vrijednosne – pozicije bilo moguće, pa u nužno, uključenje niza komplementarnih umjetničkih disciplina i društvenih praksi u svijet umjetnosti.
Vincekov široki spektar interesa
Vlatko Vincek od prvih je radova s početka osamdesetih praksu djelovanja kroz produkciju umjetničkih radova ‘klasičnih’ formi, struktura i značenja definitivno i radikalno zamijenio djelovanjem u polju proširene umjetničke prakse, u kojoj je teško odrediti disciplinarna, stilska, metodološka, medijska ili druga određenja. Tako široki spektar interesa, od videa do objekta, od performansa do slike, ili raspon jezičkih solucija i stilskih kategorija. od postkonceptuale do neodade, ili emisije značenja, od straha i tjeskobe do (samo)ironične i introspektivne analize, dozvoljava nam da kažemo kako je Vincek, govorimo li jezikom standardnih disciplina, umjetnik i arheolog, alkemičar i patolog, antropolog i lingvist – ili sve to zajedno, s navodnicima ili bez njih.
Vincek postavlja pitanja
Ali, da se ne bi pogrešno zaključivalo: ovaj autor ne pretendira na univerzalnost, sveobuhvatnost i preuzetnost, niti mu je do konačnih odgovora na opće dileme. Više nego što bi zaključivao on, banalno rečeno, postavlja pitanja.
Premda je Vincekov rad teško odčitati bez avangardističke lektire (od Duchampa do Beuysa) on svakako ne bi bio moguć ni izvan postmodernističke prakse, u kome su sredstva i metode ukrštavanja, semantičkih šumova, interiorozacije, simulacije i kolažiranja legitimna i razumljiva.
U neprekidnom, a sada već i dugom, praćenju njegova djelovanja često sam se pitao o razlozima, pa i o nekom konkretnom povodu ili čak središnjem uzroku Vincekovih mračnih, teških, zazornih, ponekad bizarnih, pa i morbidnih tema. I svaki puta odustao sam pred uzaludnošću traganja za pranačelom njegova jezika i prauzrokom njegovih muka: jer, naći taj primarni impuls (odakle je sve krenulo) bilo bi kao i pronaći tajnu stvaralačkog iskaza i primordijalni motiv svakog umjetničkog djelovanja. Kako je, pak, cijela njegova konstrukcija pokušaj da se, najčešće u znaku Wittgensteinove filozofije, odgonetnu sustavi znakova koji formiraju jezik, razumljiv je oprez kritičara pred svakim decidiranim zaključkom.
Sve ima težinu i smisao
Enigmi Vincekova rada dodatnu težinu daju i one dimenzije rada koji nastaju zbog izbora banalnih, defunkcionalnih predmeta, posve ‘neumjetničkog’ karaktera, s očitim znakovima propadanja i transformabilnosti, a koja zapravo nisu primarni razlozi njegova uključivanja u prostor umjetnosti i u postupke redimejdizacije. Međutim, zanimljivost prvotnog čitanja i simbolička tenzija materijala i ekspresivni zalog forme ako i znaju usmjeriti pažnju nikako nisu konkluzivne naravi: ne samo najupućeniji, shvatit će da sve to ima težinu i smisao, ali da se značenje nalazi u onoj zavodljivoj sferi energije koja struji djelom i u materiji u kojoj je kondenzirana. Ta je, pak, energija nejasna, neuhvatljiva i transmisivna zona za arhetip koji prelazi u jezik, za mit koji prelazi u kulturu, za atavistički kompleks koji se reproducira kao strah, nelagoda i tjeskoba suvremenog čovjeka”. (Marijan Špoljar)