“Samo se srcem dobro vidi: bitno je očima nevidljivo.”

( A. de Saint – Exupery)

Odnos između liječnika i pacijenta je prije svega emocionalni odnos. Pacijent je osoba koja je ovisna o pomoći liječnika i stoga ranjiva. On liječniku povjerava informacije o sebi koje ne dijeli s nikim drugim i dozvoljava mu pristup svom tijelu kakav ne dopušta nikom drugom. Pacijent liječniku iskazuje svoje bolove, strahove, zabrinutost, nemir, nezadovoljstvo – sve ono što ga muči. Pritom računa na diskreciju liječnika i čuvanje liječničke tajne o kojoj smo pisali u prethodnom napisu.

Povjerenje je temelj na kojem počiva odnos pacijenta i liječnika ali i etički i profesionalni kodeks medicine. Postoje osnovna prava pacijenta kao što su: pravo na zdravstvenu zaštitu, slobodni izbor liječnika, dostojanstveno postupanje tijekom zdravstvene usluge, privatnost podataka, pravo na drugo mišljenje, obaviještenost i pristanak obaviještenog pacijenta, pravo na odbijanje zdravstvene usluge. Navedena prava ne bi smjela nikada biti uskraćena pacijentu .

„Kodeks medicinske etike i deontologije” koji je donio Hrvatski liječnički zbor regulira profesionalne i etičke norme liječničkog poziva. U ovoj prigodi navodimo tek nekoliko bitnih izvadaka iz temeljnih načela: “Liječniku je časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti zdravlju čovjeka. Liječnik će poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati zdravlje, sprječavati i liječiti bolest te poštovati ljudsko tijelo i osobnost i nakon smrti. Liječnik će pomoć pružati jednako svima bez obzira na dob, spol, rasu vjeru, nacionalnost, društveni položaj ili bilo koje druge okolnosti.”

Kodeks govori i o obvezama liječnika prema bolesniku od kojih posebno ističemo slijedeće: “Liječnik će poštovati prava bolesnika smatrajući dobrobit pacijenta svojom prvom i osnovnom brigom. Liječnik će svoj posao obavljati stručno i etički besprijekorno ne iskorištavajući bolesnika niti emotivno, niti tjelesno, niti materijalno. Liječnik će predlagati samo one dijagnostičke postupke koji su nužni za pouzdanu dijagnozu, te samo ono liječenje koje je u skladu s provjerenim suvremenim spoznajama medicinske znanosti. Nepotrebni pregledi i liječenje nisu dopušteni, bez obzira tko snosi troškove liječenja. Bolesnik ima pravo saznati istinu o svojoj bolest i dobiti na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju”.

Jedno istraživanje na Sveučilištu u Indiani pokazalo je da su odnos s pacijentom i pružanje pomoći glavni razlozi zbog kojih liječnik uživa u onome što radi. Bliskost s bolesnikom može također biti izvor zadovoljstva u radu liječnika. Bliskost znači uzajamno povjerenje, poštovanje i prijateljstvo. Treba znati da ne liječimo samo bolesnika, već brinemo za čovjeka. Ovakav pristup uključuje i suosjećajnost – dijeljenje osjećaja s pacijentom.

Danas mnogi, možda i s razlogom upozoravaju da je odnos pacijent – liječnik u krizi. Ne ulazeći u podrobniju analizu uzroka koji do toga dovode, sigurno ako je on površan i nekvalitetan, može biti izvor problema u svim aspektima medicinske skrbi.

Nezadovoljavajući odnos pacijenta i liječnika primarno je komunikacijski problem. Komunikacija se može definirati kao prenošenje informacija od jedne osobe drugoj osobi. Uspješna komunikacija je recipročna uzajamna reakcija, a ključ dobrog komuniciranja na relaciji pacijent – liječnik je međusobno razumijevanje. Nažalost, neki liječnici ne posjeduju potrebnu vještinu komuniciranja, koju uz prirodni dar, treba naučiti i njegovati. Dobra komunikacija predmnijeva prije svega pažljivo i usredotočeno slušanje obje strane.

Načelno, moguća su tri tipa odnosa pacijent – liječnik :

1. Aktivnost – Pasivnost: ovaj tip odnos susrećemo u situacijama kad je pacijent apsolutno ovisan i nesvjestan svog stanja.
2. Vođenje – Suradnja: pacijent prihvaća svoju inferiornu poziciju
3. Zajedničko djelovanje: pacijent aktivno sudjeluje u brizi za svoje zdravlje. Tom tipu odnosa liječnika i pacijenta treba težiti kad god je to moguće.

Nažalost postoje neke okolnosti koje ovaj poželjan i optimalan odnos otežavaju, a ne mogu se izbjeći. Primarno, to je asimetričnost (neravnoteža) stručnih informacija i kompetencija na relaciji liječnik – pacijent. Osim toga, različiti su stavovi te očekivanja pacijenta i liječnika. Liječnici nerijetko „bježe u stručnost” umjesto da razumljivim i jednostavnim jezikom prilagođenom pacijentu objasne sve što je u vezi s njegovom bolesti i načinom liječenja.

Još jednom ističemo da se unatoč stručnosti i iskustvu liječnika, pacijentu treba posvetiti vrijeme, jer je ono najvažniji preduvjet za dobar odnos i uspješno liječenje. Pacijent to očekuje, on očekuje odgovore na svoja pitanja, on treba savjet i upute, ali i riječ utjehe, a za sve to potrebno je vrijeme kojeg liječnici danas sve manje imaju.

Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar

TEL. : 048 625 033

E-mail: drazen.sacer1 @kc.t-com.hr