“Nunc aut numquam” (Sada ili nikad)
Kineziterapija ( grč. kinesis – pokret i therapeia – liječenje) ili LIJEČENJE POKRETOM provodili su još stari grčki i rimski liječnici. Ipak svoje pravo značenje kineziterapija je dobila tek u 19. stoljeću, kada je Pehr Henrik Ling u Švedskoj uveo vježbanje u svrhu liječenja. Osim kineziterapija. koriste se još i nazivi medicinska gimnastika, tjelovježba i korektivna gimnastika. Dakle, radi se o medicinskoj disciplini koja primjenjuje pokret u prevenciji i liječenju bolesti ili ozljeda.
Mišićno-koštano-zglobni sustav odgovoran je za pokret ali i stabilnost. Pri pokretu kost ima funkciju kratke poluge, zglob služi kao oslonac, dok mišić daje snagu. Pokret je osnovni čimbenik koji se u kineziterapiji koristi radi sprječavanja, ublažavanja i liječenja patoloških stanja i njihovih posljedica. Sam pokret može biti aktivan (bolesnik izvodi pokret vlastitom snagom) i pasivan (izvodi se bez udjela volje bolesnika i izvodi ga u cjelosti druga osoba, najčešće fizioterapeut). Pokret može biti i aktivno potpomognut – tada u rehabilitacijskom postupku bolesniku ili ozljeđeniku pomaže fizioterapeut, jer nije u mogućnosti samostalmo izvesti pokret.
Rasteretne vježbe izvode se na način, da se otkloni djelovanje sile teže.
Ciljevi liječenja pokretom su:
- 1. uspostavljanje, održavanje i povećanje opsega pokreta
- 2. održavanje i povećanje mišićne snage
- 3. povećenje izdržljivosti
- 4. razvijanje i poboljšanje koordinacije pokreta 5. povećanje brzine pokreta 6. poboljšanje držanja tijela.
Sve ono što se radi u svrhu liječenja mora biti dozirano, pa tako i pokret. Preslab pokret je neučinkovit, a prejak uzrokuje umor i refleksno ili voljno kočenje i nema optimalni učinak.
Nasilni pokret može dovesti do oštećenja zglobno-mišićnog sustava. Vježbanje treba početi laganim zagrijavanjem, a onda se postupno prelazi s lakših na teže vježbe. Nakon izvođenja vježbi ne smije se osjećati umor.
Vježbati se može individualno ili u manjim, odnosno većim skupinama, u dvorani ili u vlastitom domu. Trajanje vježbi varira od 30 minuta do 1 sat, ovisno o broju mišićnih skupina i broju zglobova koji su uključeni u vježbanje te o stanju i kondiciji onog koji vježba. Kada je u funkciji liječenja, odnosno rehabilitacije ukupno može trajati nekoliko tjedana, mjeseci i godina ili čak cijeli život, ovisno o prirodi bolesti ili stupnnju invalidnosti.
Kod vježbanja četiri su osnovna položaja : ležeći, sjedeći, stojeći i viseći te niz brojnih varijacija. Tijekom vježbanja angažirani su koštano-zglobno-mišićni, živčani, kardiovaskularni i respiratorni sustav. Program vježbanja mora svakako uzeti u obzir životnu dob, spol te zdravstveni i funkcionalni status pacijenta. Vježbe se rade po preporuci specijaliste fizijatra, ortopeda ili fizioterapeuta. Poželjno je da oni poduče pacijenta kako će vježbati i da liječenje pokretom započne pod njihovim nadzorom. Pritom su od velike pomoći pacijentu pisana objašnjenja ili upute za pojedine vježbe Potrebno je pravilno odrediti opterećenje, a vježbanje mora biti dozirano da bi se zadržala želja da se nastavi tjelovježbom.
Nemojte nikad sebi postavljati previsoke ciljeve, neka oni budu realni i kratkoročni, a program nadograđujte postupno. Ako dan i li dva propustite vježbati nemojte si predbacivati. Tek nakon propuštanja četiri do pet termina vježbanja počinju se gubiti korisni efekti vježbanja.
Nažalost, mnogi će od nas naći bezbroj razloga da ne vježbaju. Najčešće se spominje nedostatak vremena, društva ili prostora, neznanje kako vježbati, manjak motivacije, nelagodqa radi tjelesnih nedostataka i slično. Još jedan razlog da se ne vježba je već gotovo uvriježeni stav, da se gubitak mišićne mase i povećanje masnih naslaga u srednjim i starijim godinama smatra normalnom pojavom, pa ćemu onda vježbati.
O dobrobiti vježbanja i uputama kako i kada vježbati više u narednom napisu.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel.. 048 625 033
E-mal: drazen.sacer1@kc.t-com.hr