KOLUMNA: Glas s ulice // Kriza i kako se nositi s njom

15:03h
0
autor-perkov

Kriza

Recesija je zakucala na vrata još preklani, a zatim, kao i u ostatku svijeta, čvrsto zakoračila nogom i na hrvatsko područje. Osjetila se brojnim otkazima, kao i sve težem načinu da se dođe do nekog posla. Mladi ljudi nakon završenog fakulteta očajno prekopavaju novinske oglase, printaju životopise i nakićuju ih kojekakvim detaljima koji bi poslodavcima mogli biti privlačni. I tada kreće kalvarija: javiš se na oglas u kojem traže 5 pripravnika, dođeš na testiranje i ondje vidiš stotinjak ljudi. Osluškuješ njihove priče, neki se znaju otprije, govore kako uopće za ovaj posao nemaju kvalifikacija (završili su neke druge fakultete) ali svejedno, snaći će se nekako, došli su da okušaju svoju sreću. Onda sjedneš i daju ti nekakav glupav test inteligencije (da, općepoznato je da ekonomisti izbacuju „uljeza” u rečenici ili slažu trokutiće po nekom smislu). Zatim to prođeš i pozovu te na razgovor – postavljaju kojekakva pitanja, jednostavna da ne znaš ni kako da im odgovoriš – recimo, kakvu plaću očekujete? Ako kažeš premalo, ispast ćeš neambiciozan, ako kažeš previše, ispadaš gramziv i nerealan. Postavljaju i odlično pitanje „Gdje se vidite u ovoj firmi?”, što je totalno glupo, jer ako si se javio za pripravnika rdit ćeš što god ti daju, od kuhanja kave do kopiranja. Ne znam da li im itko ikad kaže „Vidim se kao generalni direktor kroz 3 mjeseca”, no bilo bi fora probati. I onda, naravno, te ne nazovu, ili ako imaš sreće pošalju ti iz pristojnosti odbijenicu. Nerijetko te oduševljeno dočekuju riječima „Ma samo vas tražimo! Vaš posao je gotova stvar, dođite sutra na završni intervju i potpisivanje ugovora!”. To se dogodilo mom kolegi, kojeg su na putu za Zagreb nazvali i rekli mu kako ipak ništa od svega jer im je uletio netko drugi, a jedna poznanica došla je do samog finala u renomiranoj pivovari da bi joj ondje rekli kako traže mušku osobu. U tim famoznim intervjuima za posao nerijetko se može skužiti da poslodavci ni sami ne znaju koga traže i kakva im osoba točno treba. Tu su i fenomenalni „sajmovi poslova” gdje firme traže perspektivne, inteligentne mlade ljude poput nas (a zapravo se dolaze reklamirati jer je to besplatni Velesajam). Nedavno je jedan održan i u Koprivnici, mladi koji su ga posjetili baš i nisu preoduševljeni. Naravno, većini firmi s tog sajma poslova kojima ostaviš životopis ti se uopće ne jave. Nakon završenog fakulteta, ako ne uspiješ negdje upasti preko veze, voljan si prihvatiti bilo što samo da zaradiš novac, koji ti ipak treba. Još je najveća fora što sretneš ljude po ulici koji se čudom čude kako se to ne možeš zaposliti, ili se čude što radiš neki primitivni posao unatoč sveučillišnoj diplomi. Nije to nikakav novitet nastao u vrijeme recesije – oduvijek je bilo teško zaposliti se (pričaju naši stari), samo što mi mladi tek nakon završenog fakulteta shvatimo da život baš i nije onakakav kakvim ga predstavljaju. Govorimo li o famoznom zapošljavanju „preko veze”, smatram da tu nema nešto posebno sporno. U inozemstvu se to zove „preporuka”, a nije bit u tome što si „upao preko veze” već je poanta, da iskoristiš rpiliku koju si dobio. Puno veći je problem ako netko loše obavlja svoj posao, a ne može „izletjeti” iz kolektiva jer ga netko štiti. Mnogi mladi ljudi koji su negdje „upali preko veze” pokazali si se kao inteligantni, marljivi ljudi koji su napravili velik rezultat.

Tražim posao…

…i molim Boga da ga ne nađem. Tako nekako ide na narodna izreka. Postoji teza da u hrvatskoj nema nezaposlenih, već da smo država puna ljenčina koje ne vole raditi. Istina? Ili Glupost? Ja osobno na to gledam ovako: poslova u Hrvatskoj ima, ali nerijetko fali radna snaga. A a kakvih poslova? Najčešće sezonski poslovi na moru, ili nešto slično. Raditi na moru je dvosjekli mač: koliko god da zaradiš, toliko i potrošiš. Za mjesec i pol rintanja dobiješ jednu prosječnu hrvatsku plaću, a ako radiš finiji posao (recepcija, konobar) sve moraš kupiti sam – računaj da ti za mjesec i pol na moru treba minimalno dvoje hlača za rad i nekoliko košulja (nećeš kupovati baš one kineske za 30 kuna). Također i cipele ili fine sandale. Tako sam jednom u pripremama za sezonski rad na recepciji potrošio pola plaće koju još nisam ni zaradio – da ne spominjem ostale troškove. Svatko tko je radio na moru zna da je uglavnom tako, mnogi zato više ni ne žele preko sezone na Jadran. Rijetki su zadovoljni plaćom, uvjetima (u Baškoj na Krku dizali smo se u 6 ujutro kako bi krali marmeladice sa švedskog stola, jer su nam za gablec spremali nejestiva variva od ostataka koje gosti ne bi pojeli). Gdjegod bi uvjeti bili idealni, ali naiđeš na šefa radi kojeg bi najradije skapirao torbu i odojurio doma prvim busom. Netko je plasirao u javnost ideju da se uveze 1000 Ukrajinki koje bi radile kao sobarice, što je podiglo veliku prašinu. Slično stvar je i s koprivničkim sajmom poslova: mnogi ljudi s fakultetskim diplomama bili su ondje u nadi da će naći svoje mjesto za kakvu takvu plaćicu, samo da počnu: na kraju je posao dobilo nekoliko sretnika i to u nadležnosti grada, tj. Komunalca. Logično, rijetko tko bi s diplomom htio čistiti gradske ulice za mizernu plaću. Uostalom, kao klince su nas stalno poticali da učimo inače „ćemo moći raditi samo kao smetlari”. Sad su, evo, vremena takva da je mnogima i takav posao prihvatljiv. Sjećam se da smo frend i ja prije nekoliko godina tjednima skupljali ambalažu s ciljem da odemo na festival Viva la Pola – dok nije bilo ničeg okej nam je bilo i to, uspjeli smo, no više nam to ostaje u uspomeni, naravno, kao mladenački entuzijazam nego nešto čime bismo voljeli zarađivati za život.

Agencije

U Hrvatskoj već godinama djeluju agencije za zapošljavanje (Decra, Adecco). Sistem je sljedeći: djeluju poput biroa za zapošljavanje, prijaviš se, dobiješ odmah posao koji izabereš (ovisno koje imaju u ponudi), a oni ti uzmu trećinu (ili polovicu) plaće kao proviziju. I tako lijepo završiš u nekom pogonu gdje radiš sve isto što i drugi koji imaju stlani ugovor, s tom razlikom da ti imaš mjesećni i zarađuješ duplo manje od njih jer plaćaš proviziju agenciji. Još te tretiraju kao nižu vrstu jer spadaš u one „preko agencije”, što i nije lijep osjećaj. Ja sam imao tu sreću da sam radio u Francku na odjelu za kikiriki i pistacije, što je rezultiralo kontantnim zobanjem navedenih proizvoda, a nerijetko smo se znali toviti i smokijima kao da „nema sutra”. Dok mi je jedno jutro šef rekao da mi se ugovor neće produljivati i da sutra ne dolazim, lijepo sam ustao s trake, uzeo poveću vrećicu smokija i s guštom se bacio „na posel”. Na prestrašene upite suradnika „A kaj će ti reći šef?” slijegao sam ramenima „A kaj bu, dal mi otkaz?” i nastavio jesti.. Neki nemaju tu sreću da žive sa starcima već žive sami, što znači da sami plaćaju režije i stanarinu, a dobivaju plaću od 3200 kn – ako imaju sreće.

Volontiranje

Nerijetko ljudi volontiraju u kojekakvim organizacijama s nadmo da će im se ukazati prilika za nekakvo zapošljavanje u branši kojoj naginju. Nekima to i uspije, u svakom slučaju volontiranje u stvarima koje volite raditi svakako bih preporučio svakom. Možda nekog upoznate, dobit ćete priliku za putovanje, vidjet ćete i doživjeti pono što inače ne biste, a ako i ne dobijete neki posao – barem ćete imati osjećaj zadovoljstva jer ste se bavili nečime što volite. U svakom slučaju, stekli ste iskustvo i mnogo toga naučili, nerijetko mnoge stvari koje se ne uče na fakultetima i koje će vam sigurno u životu trebati. U svakom slučaju, dok ste nezaposleni bolje vam je i to nego po cijeli dan sjediti doma i kukati, ovako se bat zabavljate i provodite vrijeme među ljudima.

Kako se nositi s krizom?

S obzirom na krizu mnogi se u njoj nisu snašli. Iako svi kukaju da nemaju love, još uvijek se vidi da ljudi vole obući fine krpice jer na tipično malograđanski način misle da će ih netko smatrati manje vrijednima ako ne nose odjeću skupih marki (kao što i oni sami drže ljude koji ne odijevaju marke jadnicima). Na pitanje na što troše plaću, ljudi kažu kako moraju toliko i toliko mjesečno ptrošiti na auto, što mi je smiješno s obzirom da je Koprivnica mali grad i ako ti se već neda pješačiti, lako je do bilo kuda doći biciklom. Kao što u Zagrebu, recimo, vozi tramvaj. Nerijetko izbacuju nebuloze „Pa moram popiti kavu”, što je specifično samo za Hrvatsku – u nekim drugim zemljama ljudi moraju kupiti hranu kako bi prehranili obitelj i platiti račune. Mi, eto moramo piti kavu. Hrvati također vole i telefonirati, dok se za cigarete ni ne pita koliko koštaju, jer ako pušiš duhan se smatra potrebitijim od hrane. Pankeri se bore protiv multinacionalki u konversicama od 400 kn (Elviton ili Urban republic „starke” koštaju manje od 100 kn, a iste su), a nerijetko mladi vole popljugati malo trave, koju, pogađate naravno, ne nalaze na cesti nego je također kupuju, i to ne za jeftine pare. Ako me išta živcira, onda je to dok me netko žica kunu za upad ili se ispričava da neće ići na neki koncert (na kojem svira i njegov prijatelj), ali će bez problema izvaditi 100-200 kuna za zelenjavu koje će učas nestati u dimu. Prema takvim ljudima koji su „zahvaćeni krizom” nemam trunke suosjećanja ni sažaljenja.

Sportska kriza

Proljeće je tu, ali nešto mi fali. Fali rukometnih događanja, na koja smo navikli u proteklih 5 godina. Podravka bi redovito nastupala u kojekakvim završnicama europskih kupova, a to bi na za nas navijače značilo gorljive pripreme koreografija za domaće utakmice, ili pak organiziranje putovanja u atraktivne zemlje koje dotad nismo posjetili. Živjelo se od vikenda do vikenda, sve bi bilo u znaku rukometa i rukomet je bio tijekom tih proljetnih dana debelo ispred svega. A sad su došla neka druga vremena, kada rukomet u gradu gotovo da ne postoji.

Za kraj nešto drugo

Ovu kolumnu završio bih u stilu prošle. Pisao sam o padu morala u gradu (s nekim naglaskom na etičke vrijednosti), dok bi se sada osvrnuo na krizu morala kao nekakve volje, tj. pad morala kod naših sugrađana kao kronični nedostatak volje za ičim. Mnogi mladi danas leže doma ne znajući kamo bi sa sobom, ili pak znaju ali nemaju volje. Neda im se ovo, pa ni ono, sve im je tako besmisleno, glupo, bezveze. Imam jednog prijatelja, zove se Fran. Fran je otkačeni veseljak, uvijek spreman za zezanciju, za zabavu, za akciju, putovanja, koncerte, fešte. Uvijek priča nešto, uvijek aktivan, uvijek glasan, uvijek nasmijan. Fran može zbilja svašta – može, poput mnogih, izaći van, popiti pivo, zabaviti se. Može se vratiti kući, kao i mnogi. Može otići na koncert vlakom i skakati u prvom redu. Dok ga primi, čak i zapleše. Fran, kao i mnogi mladi oko nas, može sve to – ali ne može me vidjeti. Fran je, naime, gotovo slijep, živi u svijetu u kojem samo jednim okom može razaznati neke obrise, i to ako se približi. Čim ga pozdravim odmah se i predstavim, jer znam da me možda i neće prepoznati ako je popio poneko pivce. Dok vidim tog čovjeka kako se bez imalo dileme na koncertu GBH bacio u prve redove i opstao u žestokom pogu, zbilja mi je došlo da se zadivim kako ima hrabrosti i volje za ovakve stvari, živjeti svoj život punim plućima, dok dosta ljudi nije na isti taj koncert došlo jer im se jednostavno nije dalo. Tako to valjda ide, dok čovjek ostane bez nečeg važnog, veseli se u životu malim stvarima i uživa koliko god je to moguće. Nekima je entuzijazam vječito na vrhuncu, drugi ni ne znaju što je to.

čitam...
Loading...