KOLUMNA: Glas s ulice / Mozaik koječega

11:54h
0
autor-perkov

Istarski Maradona

Rukometaši su zbilja odlično odradili ovo Europsko prvenstvo. Iskreno, koliko god sam priželjkivao medalju, znao sam da je možda čak realnije četvrto ili peto mjesto. Srebro – ma sjajno! Francuzi su možda nijansu bolji od nas, ali se svakako bolje „tuku“, što našim „poštenjacima“ i nije odgovarajuća kategorija. Dečkima svaka čast na novom osvajanju srebra zlatnog sjaja.

Na klupi, na pressici, na podu.. Uvijek temperamentan!  Izvor: index.hr Iz te ekipe najviše me opet oduševio – Lino Červar. U posljednjih nekoliko godina počeo je vjerno kopirati Maradonu, jedino što ne šmrče kokain između treninga. Iako mnogi smatraju da mu revoltirani ispadi prema novinarima nikako ne trebaju, mene jako zabavljaju i sviđa mi se gledati kako neki novinari dobivaju „po lampi“. Već godinama „sedma sila“ umišlja da je prva sila, bahato pišu o sportašima neistine, precjenjuju ili podcjenjuju njihove mogućnosti, od amatera rade zvijezde, a onda ih razapinju na križ u koliko se ne osvoji medalja ili ne ostvari rekord. Kao jučer se sjećam medalja Janice Kostelić, dok je komentator (ne sjećam se više koji) uz podršku tiska razapeo Janicu jer je na jednoj utrci – pala na stazi. Isti ti razapinju i Červara zbog svake dodane krive lopte, uzimajući zlato kao nešto što se jednostavno mora osvojiti, kao da je to lako poput kupnje kruha u dućanu. Nismo sami na ovom svijetu, nismo ni najbolji. Rukomet je sport i sve se vrti oko lopte, nekad pobijediš, a nekad izgubiš – bez obzira na to da li je protivnik jači ili slabiji. Lino je, hvala nebesima, lajav i ne da se – pozvao je novinare na red, opsovao im bližu i daljnju rodbinu, spočitnuo im kako su ga dužni poštivati prema Olimpijskoj povelji..

S Red roostersima u Domu sportova, 2004. god. //  Autor nepoznat Oduševio me, te jako podsjetio na „malog zelenog“ koji je novinare gađao zračnom puškom, psovao im sve po spisku, a kada su ga ti isti razapinjali zbog ne baš sjajnih igara Argentine u kvalifikacijama, Diego je došao na svoje ostvarivši rezultat i plasiravši se na SP. Poredao je na press konferenciji novinare pred sebe, predstavio im svoj uspjeh i ponosno im pred cijelom nacijom rekao da mu ga svi ti novinari koji su pisali protiv njega i reprezentacije mogu lijepo „popušiti“, a kada su ovi zgroženo komentirali u sutrašnjem tisku njegovu izjavu, demonstrirao im je iz autobusa kako se to radi i odbio se ispričati! Bravo Diego, bravo i Lino! Ova mala država je specifična po tome što apsolutno svaki stanovnik umišlja da može biti predsjednik države ili izbornik reprezentacije. Poslije Lina će doći drugi. I on će jednom odstupiti s mjesta izbornika, kao što ćemo nedvojbeno svi jednog dana umrijeti. No takve rezultate sumnjam da će itko više postići!

Spektakl u KKK

Legendarni pulski punk bend rasturio KKK  Snimio: Matej Perkov Nakon rukometa malo muzike i plesa! Ne, nismo bili na domjenku u koprivničkoj podružnici ove popularne rasističke organizacije (valjda imaju podružnicu ovdje, kad letvama mlate tamnopute nogometaše, kaj ja znam). Bili smo na koncertu Fakofbolana u križevačkom Klubu kulture (skr. KKK), te slobodno možemo spomenuti kako smo koncert godine doživjeli već u siječnju. Fakofbolan je legendarnu pulski (sorry Moreno, puležanski) himnični street punk bend, itekako poznat generacijama iz devedesetih i početka 2000.-ih. Počeo sam ih slušati s kolegom nakon što je ovaj prije desetak godina na blef naručio kasetu iz Humanitanove (izdavačka kuća za underground bendove). Kaseta se nedugo zatim izlizala od silnog slušanja, a pjesme smo znali napamet. Fakofbolan je bio u Koprivnici jednom, na JBF festu u Domu željezničara negdje oko 2000., no koliko znam, nisu stigli svirati jer je koncert prekinut tučnjavom.

Zagrepčani su već stekli naklonost brojne publike  Snimio: Matej perkov Nakon povratničkih koncerata u Ljubljani, Zagrebu i Splitu, na red su došli obližnji Križevci, što je bila prilika da se na jednom mjestu skupi sva ekipa pankera iz SZ Hrvatske. Čakovec, Varaždin, Virje, Novigrad, Koprivnica, Đurđevac, Ludbreg… Zbilja se već dugo nismo ovako svi skupili na jednom mjestu. U deliričnom raspoloženju (čemu je kupovala i pobjeda rukometaša nad Poljskom u polufinalu) pivo i bambus od jeftinog vina su tekli u potocima, koprivnički pankeri su bengalkama umalo zapalili ludbreške (nakon čega su se ovi osvetili šarenjem po koprivničancima koji su zaspali u kolodvorskoj čekaonici), Puležani su pjevali stare hitove Elia Piska, a ljudi koji su se iz obližnje crkve vraćali s mise u nevjerici su gledali čitav kaos i pitali se što se to zapravo događa. Atmosfera je bila zbilja svečana i vesela, srca su nam bila ispunjena srećom i ljubavlju, a oči su nam sjajile od radosti i Badel kozmetike. Koncert je bio zbilja fenomenalan, atmosferu je dodatno podgrijala zagrebačka street punk atrakcija Socijalna služba s izuzetno živahnim članovima. Jedini incident izazvale su neke klinke zakačivši se s postarijom koprivničkom pankericom koje je revoltirano urlala kako će ih namlatiti. Kada smo joj rekli da to nije pametno jer je jedna od klinki trudna, ova je s guštom najavila kako će joj napraviti pobačaj. Chick fight! Lijepo je rekao hardkoraš Ante iz Nove Gradiške – Prema starijima prvo poštovanje, a onda ljubav i zajeb…cija!

Turtle party u kutiji cipela

Čine se mirni, al uvijek izvode čudesa  Snimio: Matej Perkov Koncertu su nazočili Iris i Hanzl, mali ljudi po kojima sam nazvao kornjačice. Iris se snebivala dok sam joj rekao da nisam provjeravao istoimene životinjice 3 tjedna, jer spavaju zimski san u kutiji od cipela. Po Hanzlovom naputku jučer sam prije spavanja išao pogledati kakvo je stanje u famoznoj kutiji i bogme sam imao što vidjeti – devijantna Iris je zaspala u posudici s vodom, a Hanzl je spavao okrenut na leđima! Ne znam jel se mala baraba prekobicnula nedavno ili je u tom položaju danima, no svakako ću ih provjeravati češće. Zbilja imaju karakteristike ljudi po kojima su dobili ime, ne mogu ih ostaviti bez kontrole ni dok spavaju zimski san. Što će tek biti dok na proljeće živnu? Još se živopisno sjećam kako su se u dnu vrta ljetos bukvalno potukli oko – kamenčića, a zatim me razočarano malim okicama gledali dok sam ih razdvojio i uništio im svađu bacivši kamenčić susjedu preko ograde.

Preživjeh rat, uz kolateralne žrtve

Ovakvo biće postalo je predmet razredne zezancije  Izvor: wikipedia „Svaki dan je rat dok si u srednjoj školi“, kažu u nekoj bedastoj tinejdžerskoj komedijici. Uspio sam preživjeti prvi semestar na faksu kao asistent, nije bilo lako ali zbilja je bilo zabavno! Ova generacija studenata je prilično razigrana, a najviše me nasmijalo kada je jedna studentica prekinula predavanje mašući po zraku onim krznom-šalom (valjda od lisice) izvodeći kojekakve kerefeke. Na upit što rade u predavaoni s crknutom životinjom, pitali su me želim li je pomaziti. Strogom gestom uzeh marker, primim njime živinu, odmaknem od sebe i s izrazom gađenja izlazim iz predavaone, praćen smijanjem studenata. Šal sakrih, a studentica protestno izađe pred mene i napadne me – Vi niste normalni! Pa kamo ste to sad stavili?!

– Pa van na parkiralište, kod kontejnera, di i spada! – Zatim je mala sva preplašena izletila van, tražila šal među autima, a ja sam za to vrijeme ljudima držao bukvicu o moralu i lijepom ponašanju.

– Sramotno! Vama je to igra? Da netko od vas sad tu umre, vi bi ga nosili oko vrata, ili s njime mahali po zraku i izvodili kerefeke? – Dok su se još smijali, ova mala uvrijeđeno se vratila s crkotinom oko vrata. Jedan momak izazovno je pogleda i dobaci – Krzno je ubojstvo!- nakon čega je izbila svađa koju sam morao smiriti prijetnjom sankcijama.

Trg kao poprište zabave ili – sramote?

Degustacija je medijski naziv za nekontroliranu grabež  Izvor: imeljubavi.blog.hrEvo čitam da se vode rasprave treba li s trga maknuti neka događanja. Koliko god pričali o važnosti nekih događaja po kojima nam je kraj poznat, svi već godinama prešućuju sramotu zvanu „jeger“. Znate, to je ono dok razvuku kilometarski jeger preko trga, onda nastanu scene kakve viđamo na dnevniku zadnjih para dana u kojima prikazuju narod Haitija kako se tuče za humanitarnu pomoć. Ljudi nose noževe od doma, grabe se za komadić jegera kao da im je zadnje, bosonoga sirotinja romskog podrijetla trči trgom i parkom vukući „plijen“ dugačak i po dva metra, a ako noževe nemaju, pojedinci iz naroda famoznu kobasicu trgaju rukama, riskirajući da im netko u onoj gužvi odreže prst.

Već godinama (i mnogi drugi) naširoko zaobilazim ovu „atrakciju“, koja je za naš grad sve prije nego nešto po čemu bismo željeli biti poznati. Iako se te scene ponavljaju iz godine u godinu, uvijek jegera bude dovoljno za sve. Problem se da lako riješiti – poveći komad jegera i komad kruha neka se prodaje po cijeni od 5 kuna. To nije mnogo, a novac bi se mogao donirati u humanitarne svrhe. Naravno, izbjegli bi mučne scene u kojima bi se i domaći i eventualni turisti pitali nalaze li se na Zrinskom trgu ili na podjeli riže i brašna u Bangladešu.

Sjećam se osmijeha simpatičnog Strica Pandurića dok smo radili na Podravskim motivima prije nekoliko godina, pa mi je prepričavao – Ti Boga, delimo ti mi taj Relish od Podravke namazan na kruhu, a svi se rivlju kak stoka. Jedna ženska s belom vestom kaj se najviše laktarila si odma zeme tri komada, kaj da joj jen ni dost, okrene se da se vrne i neki tip je gurne, a kruh s Relishom završi na beloj vesti… Ijaaaj, kak mi je drago bilo! Da ste je videli kak je srdita bila i gleda me, a ja se smejem i nemrem stati…

Često puta se trudimo „biti grad“; ali čini se da su neke bitke totalno izgubljene. Možda se borimo s vjetrenjačama, a možda samo koristimo krivu taktiku?

čitam...
Loading...