KOLUMNA: Glas s ulice // Naš bivši svijet

13:04h
0
autor-perkov

Uz radio

perkov25_1Sjedim za stolom i ispravljam hrpu kolokvija, slušam Hrvatski radio, emisija Sport i glazba. Konkretno, prijenos utakmica finala kupa između Podravke i Lokomotive u Samoboru, koji je isprekidan traljavim glazbenim brojevima. Samobor mi i nije tako daleko, ali radije sam se odlučio za kućni odmor uz roštilj. Bila je solucija daodem, ali nisam imao volje. Podravka je pobijedila uvjerljivo, pa sam, reda radi, šiknuo kroz vrata terase dvije petarde koje su razbudile uspavano susjedstvo. Eh, koji treš… Podignem pogled s kolokvija, te pogledam slike na zidu. Slike, koje pokazuju kako smo nekada za rukomet živjeli. Pa, neka ova kolumna bude posvećena tome.

Mi sa Božom, Boža s nama – Europa nam pod nogama!

Omiljena aktivnost svakog navijača su gostovanja. Red roosters su tu imali nekoliko izvanrednih prednosti – prvo, Podravka je redovito igrala u Europi. Drugo, klub je često uskakao s financiranjem autobusa, tako daako se išlo u inozemstvo na više dana, plaćala bi se samo cifra spavanja u hotelu. Npr. putovanje u Dansku ili Španjolsku plaćali smo samo oko 300-400 kn. Ukoliko spavanja ne bi bilo autobus smo svejedno naplaćivali uz potporu kluba, a novac bi se trošio na sendviče, piće, sokove, koreografije, pirotehniku i slične cirkuse.

perkov25_2Začudili bi se, no uvijeksmo imali problema oko popunjavanja busa – to mi nikada nije bilo jasno. Konkretno, nikada nisam shvatio kako netko može odbiti put na drugi kraj Europe za 300 – 400 kn, zato jer mora pofarbati ogradu dvorišta, jer mu nećakinja ima kriznu ili mu cura ima rođendan. Legendarna je anegdota jednog navijača, neću ga imenovati, koji nam je pričao „Je ti boga, velim ja curi, idem v Dansku na tekmu. Ona mene pita, je kak ideš v Dansku, a Valentinovo je?! Kak peš v Dansku? Rekel sam joj pa lepo, z autobusom…” , umirali smo od smijeha, kao još milijun puta na masu situacija u kojima nisi mogao drugo nego smijati se. S nama su na putovanja redovito išli i stariji navijači (treća dob). Neki od njih bili bi čangrizavi i prigovarali, poneki su tu”pali s Marsa” jer, eto, pojavila se prilika za jeftino putovanje, no bila je tu jedna stardardna ekipa koja je išla uvijek i svugdje, hranila nas kobasicama i špekom dok bi pojeli sve sendviče, pomagali su zabavljati prodavače na benzinskima da ljudi bez love mogu uzeti nekoliko piva i čips, one radikalnije žene znale su i grudnjake skidati i stavljati ih na pijanu mlađariju koju bi sepotom slikalo za uspomenu (neću to objavljivati), a jedna vesela udovica nerijetko nam je pirotehniku preko granica skiravala u donjem vešu. „Matej, daj mi reci kaj si mi to dal kaj su mi gaće crvene? „ „A ništ teta Mira, crvena dimna bomba…” Veli ona „Je dobro, ti boga, sam mislila da dam počela krvariti…”. Izdvojio bih ovdje nekoliko istaknutijih gostovanja i anegdota, po nekom redoslijedu… Onako, da samog sebe podsjetim na ta urnebesna vremena kada nam je rukomet bio broj jedan.

Valentinovo u Danskoj

perkov25_3„Je, a kaj se i u Danskoj Valentinovo slavi?” pitao je jedan od navijača te davne 2004, našto smo redom pocrkavali od smijeha. Bilo je to jedno kultno putovanje, išlo nas je minibusom 25. Taj isti je pod utjecajem stanovitih količina gemišta na nekoj benzinskoj zdipio sunčane naočale, dao vozaču naredbu „Ajd zapri vrata i daj gas, dok nas ne vlove…”, te se stropoštao u sjedalo. Došli smo u Dansku dan prije utakmice i bili smješteni u motelu usred šume. Dio ekipe je navečer otišao na izlazak u Viborg, gdje je nastao kaos. Konkretno, jedan momak se napio, ušaona kolodvoru u vlak iz zezancije, vrata se zatvorila i vlak krenuo u nepoznato.

perkov25_4Ovaj se otrijeznio odmah, na prvoj stanici izašao van i našao se u 3 ujutro u 50 km udaljenom gradu (više ne pamtim kojem). Ondje je uzeo neki bicikl,pitao ljude kako da dođe do Viborga i po autocesti vozio do našeg motela, gdje je stigao taman oko 10, kada smo kretali prema Viborgu na utakmicu. Prije utakmice smo pili na glavnom trgu, kupili na nekom štandu crvene ruže, koje smo nakon utakmice, povodom Valentinova, davali rukometašicama. Na utakmici ludo navijanje, skidanje do pasa, publika nas slikala, djeca se igrala papirićima koje smo pobacali, Podravka izgubila deset razlike. Na povratku smo u Sloveniji već na nekoj benzinskoj gledali hrvatske novine, piše li što o nama, ima li koja slika. Nazivamo doma i slušamo izvještaje roditelja o tome koliko smo se jako čuli na radiju. To bi nam uvijek bilo glavno, jer ako se nismo čuli, kao da nismo ni bili.

perkov25_5Vatreno gostovanje u Valenciji

Bilo je to četvrtfinale Kupa kupova 2005, Valenciju smo doma zgazili, uzvrat je bio formalnost, a priželjkivali smo pobjedu. Bilo je to drugo gostovanje u Valenciji, taj klub inače nijebio popularan, nije imao publike ni svoje dvorane. Zbog nele fešte u gradu svi hoteli su bili zauzeti, na kraju smo za jeftinih 300 kn spavali u lijepom gradu Calderonu 70km udaljenom od Valencije, u hotelu s 4 zvjezdice. Došli smodan prije, i pao dogovor da odemo u Valenciju na tu feštu. Kupili kartu za vlak do prve stanice, a vozili se do Valencije, konduktera nije bilo (nazad isto tako).

A kad tamo, kaos! Stotine tisuća ljudi na ulicama, rakete,petarde, prava španjolska fiesta, muzika, pivo, na svakom trgu ogromni kipovi koji se pale jedan po jedan, zatim slijedi vatromet. Na središnjem trgu oko ponoći se okupilo milijun ljudi najmanje (sigurno i više), iščekujući paljenje najveće skulpture. Mi smo onako poneseni atmosferom odjednom počeli pjevati, bilo nas je desetak. Na repertoaru uglavnom navijačke pjesmice, ali delirij totalni, privukli pažnju ljudi oko sebe i postali totalna atrakcija. Dok smo vidjeli da nas čudno gledaju prestali smo, no neka crnkinja taman izvadila fotić „Come on boys, more cheering!”, i šta sad, nemaš kamo, urlaj viči skači…

perkov25_6.Panduri s nekog kioske potjerali dečke koji su se popeli na krov da bolje vide vatromet, pa smo odmah na repertoar nabacili nekoliko prigodnih. Počeli smo pjevati „Viju se naše zastave i naši šalovi”, no kako šalova nismo imali podigli su dečki mene. Ludnica totalna, pogled nevjerojatan, o osjećaju da ne govorim – neki crnci iza nas su oduševljeno vikali neka me „pošalju” dalje njima, pa se spustih na zemlju – tko zna gdje bih u toj masi završio! Nakon paljenja skulpture uslijedio je najveći vatromet koji sam u životu vidio, neopisivno nešto! Sutradan smo išli na utakmicu, dvoranu smo jedva našli, a na kraju smo izgubili.

Bilo bi lijepo da smo pobjedili, no prošli smo dalje, a imao sam osjećaj da je utakmica puštena jer bili smo prilično bolji. Nakon tekme povratak uz zezanciju. Sjećam se da smo bili gladni, s malo love, na jednoj benzinskoj smo uzeli masu stvari i lijepo, da ne iznosimo van i da ne zvrnda onaj detektor na izlazu, pojeli u wc-u. Neki tip ulazi u wc s namjerom da se popiški, a nas deset ondje halapljivo jede i pije ko da nam je zadnje u životu. Las Fallas festival mi je na kraju ostao u sjećanju puno više od same utakmice, na kojoj su bili još neki ljudi iz Belupa kojima se baš i nije navijalo. Sjećam se da je bio pun bus naranči na povratku jer su u blizini dvorane bile plantaže, pa su žene išle u berbu.

Nurnberg aufwiedersehen!

perkov25_7 perkov25_8 perkov25_9
perkov25_10 perkov25_11

Na polufinale se putovalo u njemački Nurnberg, jedan od najljepših njemačkih gradova. Sjećam se da je na ugovoru tipica iz agencija napisala relacija „Koprivnica – Nurbeng”, što je značilo da nismo odgovorni za bus (iako smo ga naravno vratili u stanju u kojem smo ga i dobili, nismo divljaci). U Nurnberg smo stigli već ujutro, pa razgledavali grad. Kod dvorane smo sreli puno Hrvata koji ondježive, tako da nas je na tribini na kraju bilo oko 70. Donijeli su veliku hrvatsku zastavu „Vatreni Nurnberg”, te navijali s nama cijelo vrijeme. Pred dvoranom smo zapalili par baklji (na što policija naravno, nije reagirala), a rezultat je na kraju bio neriješen. U uzvratu smo ih zgazili deset razlike. Sjećam se da smo tijekom poluvremena našli u hodniku zahoda 2-3 gajbe piva kojem je istekao rok trajanja. Onaj junak iz Danske (koji nije znao da se Valentinovo slavi diljem svijeta) rasvijetlio je situaciju pitanjem „A kad ste čuli da se piva more pokvariti” te otvorio prvu, a mi ostale, što je dovelo do kašnjenja na drugo poluvrijeme dok nismo te gajbe ispraznili. Kasnije su nas ovi Hrvati zvali u neki hrvatski kafić gdje nas je gazda častio pivom, puštali su Thompsona, kafić se orio od pjesme i navijanja, dok je jedan naš rekao „Gle kako nam ulaguju, a veli mi ovaj koji tu živi da su par minute prije našeg dolaska puštali narodnjake”. Kako god, zabavno je bilo! Sjećam se da smo digli veliku zastavu s Podravkinim pijetlom kao koreografiju, i taman su stavili minutu šutnje za papu Ivana Pavla II., onda smo zastavu spustili, pa je dizali opet… Poštivali smo tu minutu šutnje, zviždali su jedino makedonski Komitina utakmici Kometala, no to nas nije ni najmanje čudilo.

perkov25_12Šok u Leipzigu

Bila je to Liga prvakinja 2007., išli smo u Leipzig po pobjedu, bio je pun bus ljudi i jedan kombi. Ovo gostovanje pamtim po tome što je zbog dugog puta bus morao negdje stajati, pa smo izabrali noćenje u Pragu koje je padalo taman u subotu. Jednog navijača smo nagovorili pripitog u Kuglani da ide s nama, pa se ovaj samo azletio doma po putovnicu i majicu, te obavijestio starce da ide u Njemačku. Noćenje u europskoj prijestolnici zabave svima se dopalo, a provod je bio fenomenalan (pivo limenka 2,50 kn), dobro pivo u pivnicama, jeftina hrana, šetnja predivnim gradom…

perkov25_13Prije spavanja pili smo na hodniku hotela (okupirali smo cijeli kat pa nikom nismo smetali), a s nama je bila neka ženska koja inače nikad ne ide na putovanja, a ima vidovite sposobnosti. Jednom po jednom nam je proricala, zabavno je bilo, pogotovo dok je jedan stariji navijač upitao „Čuj, a daj reči ti meni, sad mi bu brzo uvjetna gotova – bum ja od policije dobil svoje puške nazaj?”. Prvo smo riknuli do smijeha, a dok mu je odgovoreno da neće, pa je nepravio grimasu kao da su ga obavijestili o smrti člana obitelji, jednostavno smo se valjali po podu sa suzama u očima. Sutradan smo došli u Leipzig, nismo ni bili u gradu nego odmah u dvoranu. Dvorana ogromna, lijepa,moderna. Prvo poluvrijeme Podravka je bila odlična, drugo je pregažena kao da su u igru ušle cure iz Tvina. Bili smo bijesni, na kraju dok su nas cure došle pozdraviti, okrenuli smo leđa. Sramotno smo izgubili, a vani smo popalili desetak baklji, tek toliko da ih ne nosimo doma.

Debrecen

perkov25_14 perkov25_15 perkov25_16

Polufinale Kupa EHF 2006. igrali smo s DVSC Devrecen, druga utakmica igrala se tamo. Bili smo u strahu jer su njihovi navijači najjači dvoranski navijači u Europi što se tiče rukometa. Tim više što smo im se zamjerili jer smo im u Koprivnici ukrali jednu zastavu, no na kraju nije bilo problema. U Debrecen se kasnilo jer, unatoč stalnim upozorenjima da se pregledaju dokumenti, jedan navijač imao je potrganu osobnu, pa smo sat vremena čekali da mu od doma na granicu donesu putovnicu. Rekli smo mu da ima obvezu častiti pivom cijeli bus, što mu se lijepo poklopilo – naime, u mjenjačnici je 50 eura mijenjao u forinte, a ženska mu je zabunom dala duplo više tako da je pala dobra runda u restoranu kod nekog Turčina. U tom restoranu na mađarskoj pusti jeli smo na povratku da se počastimo prolaskom u finale, sjećam se da je za 1000 kn cijeli bus jeo i pio. Kod ulaska u dvoranu odmah smo zapjevali „Ne daj da nas rastave ovi ljudi zli, jer u srcu mome živiš samo ti…”, jer smo bili pod utjecajem Gorana i njegovog pjevanja lakoglazbenih nota u busu. Dvorana krcata, tribina preko puta nas puna ultrasa DVSC, nijednom nas nisu vrijeđali nit nam zviždali, čak su nekoliko puta umuknuli da nas malko čuju. Na kraju smo saznali da je u finale prošao i Ferenvaros, pa smo skupa s ostatkom dvorane zapjevali „Ferencvaros goodbye”, veselili smo se finalu jer su nam ovi iz FTC ostali mnogo toga dužni još iz 1995.-1996. Na kraju su nas navijači DVSC žicali za majice i šalove, doletjela je neka čaša koja je promašila veliku glavu jednog našeg navijača i razbila se o zid, bila je neka sitna gužva, nakon tog smo se zaputili doma, s mislima na finale.

Gostovanje u Hamletov grad

perkov25_17 perkov25_18. perkov25_30

Protiv Slagelsea u Ligi prvakinja 2008. Putovalo nas je malo, jedno dvadesetak. No ekipica je bila totalno veseljačka, odlično raspoložena. Na granici je bio pretres autobusa, gledali su čak u toaletne torbice u prtljagi, vadili foto aparae iz futrole, (hrvatski panduri, ne slovenski!), no ono malo pirotehnike što smo imali ipak je prošlo. Spavali smo u gradiću Slagelse, iako se utakmica igrala u udaljenijem Helsingoru (Hamletov grad). Navečer smo išli malo van, upali u neki bircuz di si svi imali 40 i više godina i pili. Na prozoru kuckanje – pogledamo , neki tip nas bijesno gleda i pokazuje srednji prst. Nakon pola minute opet, dolazi drugi tip i isto pokazuje srednji prst. Tko, što i zašto, nismo znali – kasnijesmo ih vidjeli u gradu, ništa se nije dogodilo. Valjda lako skuže strance. Ostali smo bez love, skupili za zadnju rundu i pao je prijedlog da platimo nekom Dancu u biru piće, a on će sav razdragan sigurno uzvratiti istom mjerom. Platili piće nekom starcu s bradom, on nam zahvalio, došao do nas, nešto na njemačkom trkeljao o svome finskom podrijetlu, otišao do konobarice s novčanikom – no piće nije stizalo. A nema veze, zamišljeno smo se pogledavali. Kraj birca se zaustavi kamion, pogledamo van, netko veli „Daj zamisli da je u kamionu party, i počnu izlaziti ljudi s pivom i fešta…”. Kamion stane, zadnja stranica se spusti, unutra fešta, izlazi horda veseljaka, upada u birc s gajbama piva i dijele po stolovima – ne lažem!!! Mislili smo da sanjamo, bio je Carlsbergov G-day, promovirali su zimski Tuborg. Došla mi je debela postarija hostesa i rekla „You have to kiss me”. Upitah „Why”, reče „We’re under missletow”, odvratih samo preplašano „I don’t wanna”, pa se stara pokupila. Kasnije smo pojeli božanstveni kebab, pojeli ga kod kineskog restorana gdje se počinjala okupljati sumnjiva ekipa. Veli netko od naših „Ma, da nas itko takne, zovemo Turčina i sve ih digne u zrak”, pa smo nastavili na miru jesti. Sutradan smo išli na utakmicu u Helsingor, koji se nalazi prekoputa Švedske, pa su neki za 20 kn trajektom išli u Švedsku na kavu. Na kraju nama nekolicini bilo žao što im se nismo priključili, jer smo bili pregladnjeli i tražili smo dobar kebab. Utakmica katastrofa, zgaženi smo bili, na kraju zapalili pred dvoranom dvije baklje i lijepo se zaputili doma u prezabavnoj atmosferi. Kući smo se vratili sa hrpom plišanih igračaka i suvenira, a našlo se i poneko pivce. Uvijek je bilo fora vratiti se doma, premoreni bi bili, prljavi, sva ta putovanja bila su „kratkog daha”, no bili smo totalno sretni, prepuni dojmova. Doživljaji bi se prepričavali godinama i bili smo zahvalni što imamo prilike vidjeti Europu za tako male novce, na kraju bi onima koji su ostali doma zbog glupavih razloga uvijek bilo krivo.

Put koji nije ni započeo

Na prvo gostovanje u Ikast išlo se 2003. godine ako se ne varam. Na taj put nisam ni krenuo, jer sam nekoliko sati prije skužio da mi je putovnica istekla i skoro se rasplakao pred autobusom. Dečkima koji su išli bilo je,naravno, odlično… Na kraju sam imao prilike vidjeti Ikast lani. Bilo je to fora gostovanje lani, prva Podravkina pobjeda u Danskoj ikad, pamtim da je anvijanje bilo ludo, a zaštitari su čak nosili dečkima na bubnju flastere da ih palice ne nažuljaju. U usporedbi s Brankecom i ostatkom domaće primitivne ekipe, nešto nezamislivo! Poslije utakmice baklja pred dvoranom,pjesma, na povratku je bila totalna fešta. Pive je nestalo pa smo se na jednoj benzinskoj opskrbili cijelom paletom, a bili smo skroz zadovoljni što nas je na utakmici kamera snimala cijelo vrijeme. Znam da smo od Dade iz Garešnice pobrali onu foru bacanja šalova i majica u zrak tijekom navijanja, pogotovo prije refrena, pa dok uhvatiš šal u zraku i počne refren, krene ludnica…

I tako dalje…

perkov25_19Nemam temu za ovaj tjedan, pa sam se prisjetio danas malko rukometnih dana slušajući taj prijenos na radiju. Imam tih priča još, memorija me odlično služi, pa ću pripremiti još nešto za ubuduće. Ne znam u kojoj mjeri vas to zanima, ali čak imam neku potrebu o tim stvarima pisati, jer rukomet u Koprivnici je ostao bez velikog dijela vjerne publike kojoj su se zgadile neke stvari. Bile su to zbilja jako lijepe godine kojih se s veseljem i sjetom prisjećam, a ako ostane zapisano, možda ostane u nekakvoj trajnoj uspomeni. Inače znam da če mnogima pasti na um još bezbroj legendarnih gostovanja, ali je ova kolumna preprepremala da bi se ovdje sve spomenulo. Ima toga za napisati dobru knjigu,nadam se da će je netko i napisati jednog dana!

čitam...
Loading...