Kavana s bijelom kavom i kiflom? Kaj god: daj hambi!
”Stalan sam posjetilac Gradske knjižnice. Upalo mi je u oči da su posjetioci uvijek samo muškarci. Rijetko kada se za stolom u čitaonici nađe i pokoja djevojka. Zašto? Zar možda zanimanje za štampu vlada samo među muškarcima? Ne vjerujem. – čim -”.
Gledajući kao klinac svijet oko sebe, ovo gornje sam zapisao, a Glas Podravine objavio pod naslovom ”Zanimljiv podatak” 15. studenoga 1958. godine, dva i pol mjeseca nakon što sam napunio 16 godina.
Knjižnica i čitaonica tada je djelovala na današnjem Zrinskom trgu i kasnije na Trgu Josipa Bana Jelačića, gdje se i okupljao veliki broj Koprivničanaca, pogotovo što se igrao i šah. I to ne bilo kakav: vrlo kvalitetan i strastveni šah.
Ne usuđujem se reći da je danas nestalo zanimanje za knjige, jer knjige izlaze, čak se i kupuju, daruju, dosta se propagiraju. Ostaje samo pitanje je li se zaista i čitaju, ili su samo dekoracija, kao što su nežive lutke u dućanim, koje svojim širom otvorenim očima na nijemom uskom licu gledaju, kao kazališni glumci na pozornici, povrh naših glava, nikada nikoga izravno (tako smo učili u Gradskom amaterskom kazalištu: gledaj prema publici neutralno), atrapa, isprazni umjetni model. U kazalištima se i za police knjige lažiraju: samo se slijepe korice, listova unutra nema. Ideja za šminkere.
Zašto 1958. godine nije bilo djevojaka u čitaonici mogu postojati dva razloga. Naime, u socijalizmu (neki ga nazivaju komunizom, ali, mene su bar učili, da u komunizmu svatko uzima i ima prema potrebi, a toga nega, nit’ je negda bilo, nit’ ve; nit’ smo imali preveč onda, nit’ imamo danas: promijenila se samo firma na zgradi gdje političari imaju gešeft, ne i svijest ljudi u njima), dakle, u socijalizmu je postojalo moralno-političko vaspitanje, osobito u vojsci, donekle i u školama (imali smo marksističku grupu koju je vodio profesor filozofije Krešić). Kakvi izlaasci! Kazne su bile zabrana dolaska u grad i u kino.
S druge je, pak, strane postojao jak kršćanski odgoj u obiteljima, koji nije samo tako dozvoljavao izlaske, zatim jako učenje vjeronauka u župnoj crkvi u Koprivnici, usudio bih se reći i jake crkvene autoriteti, kojima nije bilo teško dolaziti u kućne posjete na razgovore, nisu s propovjedaonice radili ispade i proklinjali građane grada u kojem žive i zvone im svakih 15 minuta kao danas, pa su tada stalni gosti u mojoj obitelji bili i Nikola Sertić i pater Vjenceslav, jedna od najjačih osoba u redu presvetog srca Isusova, susjeda časna sestra Anđela Strujić. Koja je, zanimljivo, bila dvostruka susjeda: kuća u kojoj su u Basaričekovoj 14 danas odvjetnik Mioč, tvrtka Kremenko, a nekad ŠUP, Škola učenika u privredi, stan Dudaš, stan Aleksa, stan Belec, bila je vlasništvo Strujićevih, a kuća časnih sestara (nekad Valašek), gdje je stolovala sestra Anđela bila je preko puta, odmah pokraj oduzetog samostana, također preko puta. Kako smo mi bili na broju 12, jasno je da smo prijateljevali sa susjedima. Vjerujte mi, neke od današnjih bahatih ljudi u haljama ne bi tada pustili ni blizu kuće u kojoj je vladao pristojni građanski odgoj, a ne dernjava s povišenog svetog mjesta s kojih smo prije njih čuli divne propovjedi naših fratara i župnika o vjeri, životu, ljubavi prema bližnjemu. Nitko nas nije proklinjao. Nekoć.
Kod časnih sestara sam (smo) uostalom učio (učili) svirati glasovir. Kasnije je jedan sugrađanin na moj tekst o Koprivničkom ljetu, objavljen osamdesetih godina u Nedjeljnom Vjesniku, napisao u odgovoru da valjda žalim što nema kozaračkog kola, kojeg sam ja, je li, plesao valjda uz logorsku vatru napravljenu od klavirskih ostataka, zato jer na programu tog ljeta nije bio klavirski koncert nekoga iz njegove obitelji. Začudo, Blek i odbornici nisu dali ostavke zbog drugog mišljenja!
I tako, glazbeno ste odgojeni na Bayerovoj vježbenici, Verdiju, Schumanu, svirate u tamburaškom zboru ”U boj, u boj”, a netko ti nalijepi etiketu kola kojeg ne znam plesati (totalni sam duduk na svekoliki folklor), koje se plesalo dok sam još po rodnom Višnjevcu nosio crvenu suknjicu bez gaća i pjevao čerkezima partizanske i rodoljubne pjesme, bez ”r” u izgovoru: laje je bilo jaje.
Postavlja se pitanje, može li čovjek danas kritizirati što je ranije utemeljio, a da se ortodoksni provoditelji kulturne komasacije (sve na jednom mjestu, s točno određenim stazama, bez prodora svježe vode izvan ravno iskopanih kanala živčanih projektanata naše budućonosti). Povijesti radi navodim (ali se ne ponosim, jer da nisam ja netko bi drugi) sudjelovanje u osnivanju i provođenju, i vođenju manifestacije prvog fašenkarenja za vrijeme tajnika koprivničkog Turističkog društva Ignaca Bukovčana. Zatim u osnivanju, provođenju i vođenju prve biciklijade do Šoderice koju je pokrenuo voditelj Galerije Koprivnica Marijan Špoljar, a direktor Muzeja grada, pod koji Galerija KC spada, bio je Franjo Horvatić Fire, a uz pomoć Glasa Podravine i Ivana Peterlina Špica, animiranju i vođenju u zajednici s tajnikom koprivničkog Turističkog društva Zlatkom Blažekovićem Blekom krajem osamdesetih prvog (i drugog) dočeka Nove godine na trgu. Vodio sam i prve i druge i iduće manifestacija prvih majeva za radnike, dok ih još bilo, pivovarijade.
Sudjelovao sam i u Podravskim motivima u manjem dijelu (razgovori u živo s umjetnicima i za radio i za trg), ali to je bilo još dok se nisu razvlačili jegeri i palačinke. Danas drugi kriješte. Radio sam i bio urednik Glasa Podravine i Podravskog lista, Radio Koprivnice, Koprivničkih novina, ali to ne znači da danas, toliko i toliko godina poslije ne mogu o tome kritički govoriti i pisati i predlagati poboljšanja. Nekad bilo, sad se spominjalo. Pustimo naprijed druge. Naročito pustimo obrazovane mlade. Dosta jednih te istih lica.
Druga je stvar što se iz tuđeg nagomilanog iskustva danas mladci sprdaju. Misle da su pozobali svu pamet svijeta. Ne čitaju dovoljno, to je to. Pa se onda bore da prodaju koji primjerak tiskovine, ili pridobe kojeg slušatelja više koristeći vijesti s dna življenja, jer najlakše je prodavati tuđu nevolju, izmišljati političke spletke, srozavati ionko nisku razinu obrazovanja, ili se upće ne mučiti, nego krasti tuđe vijesti. Tako sam neki dan pronašao svoj kompletni izvještaj Podravka Vegeta – Lokomotiva, inače objavljen u koprivničkim elektroničkim medijima, a potpisan je kao autor jedan drugi hrvatski kradljivi elektronički medij. Klinci ni ne znaju da zakonski moraju navoditi izvor kad nešto prepisuju. A kad ne navode, onda bezobrazno prepisuju i sebe potpisuju. Imat će što pokazivati svojoj djeci.
Kad već govorimo o tome svemu, nije ni lako kritički misliti o narcisoidima instaliranim za vječna vremena, Jedan moj tekst o kritici samoljubivosti u turizmu jednostavno je političkom odlukom maknut prije tiska. To mi se nije događalo ni u vrijeme komunizma, kako imenuju vrijeme u kojem smo živjeli prije nego su se rodili ovi osvješteni. Jednog će dana, s potrebnim vremenskim odmakom, i u drugim političkim okolnostima, biti objavljen. Nećete vjerovati na što su sve spremni neki koji su pod okriljem raznih lokalnih moćnika i vijeća, a kojima su nezamjenjivi ljudi na čelu desetljećima. Postoji i stara nezaboravna izjava takvog vječnog da su ”novinari gospodari koprivničkih minuta i rečenica” izrečena krajem travnja 2002. godine, kada ga se htjelo odborničkom inicijativom smijeniti s određenog položaja (ali partija je bila jača, pa nisu). Krivi su mu novinari. Uvijek mu je kriv netko drugi. Samokritiku je zaboravio u davnim partijskim vremenima, ona ne funckionira u njihovoj demokraciji.
Može li se nakon ovoga u malo mirnije vode?
Ponekiput zažalim za ambijentom kad sam išao na preglede sinusa u črnomeračku bolnicu Dr. Mladena Stojanovića u Vinogradskoj u Agramu. Kao klinac sam upoznao kavanu u Medulićevoj, gdje se mogla popiti bijela kava i u nju umočiti mlij
ečno pecivo kiflu i iz ugodnog ambijenta gledati kako prolazi svijet ispred širokih prozora kavane. Vodio me stari poznavatelj Zagreba, gospodskog ponašanja, štap i šešir, moj posinitelj, zvao sam ga tetak, Pišta. Kavana u kojoj su ljudi čitali novine, tiho čavrljali.
Sjeo sam na kavu prošlog tjedna u Kaktus u Vargovićevoj. I iznenadio se promijenjenom ambijentu. Naime, u donjem dijelu kafića iz kojeg se za lijepa vremena izlazilo na terase na istoku i jugu (onu zatvorenu, za pušače), postavljena je polica aranžirana s – knjigama. Podsjetilo me to na neke europske kavane gdje je običaj čitanja star više do stoljeća, primjerice u Beču, gdje se okupljaju viđeniji ljudi, puše svoje lule, ali nema zadimljenosti, piju kavu i čitaju novine i časopise po izboru. Podsjetilo me to i na tekst koji spominjem u uvodu kolumne o nekadašnjem okupljanju u knjižnici i čitaonici (a žene su, to je moja treća verzija, pobjegle, jer se tada bjesomučno pušilo i nije se dalo disati).
U Kaktusu ima i novina i časopisa (nije to jedini kafić, vidio sam ih i drugdje), ali ovdje ima knjiga, makar samo za oko.
No, nisu samo za oko. Mladi konobar tumači mi kako se mogu uzeti i čitati u kafeu, pa i posuditi. Knjige su pretežito iz serije što ih je izdavao Jutarnji list i vjerojatno ukrašavaju police u kućama i stanovima, ako ih imate, a možda su i pročitane u obiteljima gdje je to običaj.
Rekao sam konobaru da sam uglavnom sve te knjige kupio (i nešto više) i sve počitao, a kupio sam ih da nadopunim, za građanske pojmove i obitelj ogromnu, privatnu knjižnicu. I to, kako mi je najveće zadovoljstvo kad mogu nekome od školaraca posuditi knjigu za lektiru. Mladić, iz Podravske je Subotice, rekao mi je da i on kupuje knjige, i snalazi se i na rasprodajama, kad se može jeftino kupiti dobrih knjiga za jednu dobru torbu. Pa sam se sjetio, kad sam osamdesetih bio u Radničkom savjetu Informativno poslovnog centra u Vjesniku, da sam putovao na sjednica i po devet puta mjesečno, a sve dnevnice pretvorio u knjige, kupljene s popustom u knjižari Mladost na trgu. Suglasili smo se da je knjiga najbolji dar za rođendane i neke blagdane.
Još samo da vidim da se posjetitelji Kaktusa prihvate knjige. A možda s knjigama dođu neki novi gosti.
A i žena, za razliku od nekadašnje čitaonice, ima puno. Dimu i cigaretama usprkos.
Kavana očito više nije ugostiteljski objekt koji bi privlačio. Ali, da postoji prava prostrana kavana negdje u središtu Koprivnice, vidjeli bi kako bi se ljudi okupljali: neki uz novine, neki uz knjige, neki uz čašicu razgovora, a neki uz bijelu kavu i kifle.
Samo, molim, nemojte spominjati mliječni restoran, jer o njemu slušam zadnjih 50 godina, još dok je postojao pokušaj na Trgu slobode, tamo gdje je danas ”Kifla”, samo na desnom strani pročelja. Tko bi hambi i coca colu zamijenio mlijekom i sirom.
I uvijek se sjetim kako sam za vrijeme godinu i pol novinarskog službovanja u Čakovcu i branjenja rukometa u tamošnjem Čateksu, za siromašnu plaću ulazio na najjeftinije jelo u slastičarnicu u samome centru i naručivao porciju sira s vrhnjem i šećerom, da tu večer ne odem gladan i praznog želuca na spavanje, da mi šećer da malo snage u čekanju boljih vremena.
Zato sam valjda čekajući ih i dobio svoj dio šećera u krvi.
A bolja vremena prolaze mimo mene.
Valjda pogrešno skrećem na rotoru u Basarričekovoj gdje sam odrastao.