Zanimljivi su ovi što kuhaju na televizijama. Nisam mislio na političke vođe i urednike, već na prave kuhare. Gledam jednu emisiju na televiziji koja nije državna (emisiji je pokrovitelj naša koprivnička majka hraniteljica), slušam i ne vjerujem svojim ušima, no bradati kuhar ponavlja, govori višekratno, da treba posoliti špinatu, jer špinata traži soli.
Onda djeca to slušaju, napišu u školskoj ili domaćoj zadaći da su se najeli špinate, ili da ne vole špinatu i dobiju kolac. Jer je to špinat, a ne špinata.
Jezik na televiziji, pogotovo kad se sluša tzv. slavne, celebrite (doista ne znam po čemu su slavni ti koji svojim glasićem jedva otpjevaju u rasponu od jedne tonske ljestvice, najčešće samo od de do A7 s prelazom na ge) zna biti više kao skraćeni kodovi slani putem radio-stanica u drugom svjetskom ratu između zapovjedništva u lauf grabi i izvidnice na koti 505 sa crtom: kul, fora, gala, 120 posto na glavu, stajling, stejđ, ivent, ‘ajmo reć’, šit itd. Švabe bi se izbezumile, ne bi mogle dešifrirati. Općem veselju pridonose i novinari voditelji, osobito oni u dnevnicima, kada nas dave s onim naglašavanjem i afektiranjem na zadnjem slogu zadnje riječi u rečenici. Ima i normalnih voditelj(ic)a, ali još nisu stigli do dnevnika da se pokvare.
Usprkos službi za jezik i govor. Koja je, primjerice, ukinula moju zadnju rečenicu kad sam svojedobno vodio Panoramu iz bjelovarskog TV studija, a koja je glasila: ”Bacite pogled na Panoramu i sutra”. Kao, ne može se baciti pogled. Iako u Anićevom rječniku postoji taj izraz, iako je normalno da imamo pogled u budućnost, da možemo presjeći koga pogledom, čak i skrenuti kome pogled na nešto. U tom pogledu jezičari su bili preoštri, a danas im program vrvi od nerazumljivih tuđica, iako postoje lijepe riječi za poštapalice tipa event (događaj), stage (pozornica, i udomaćene bina iz njemačkog, estrada iz francuskog).
Vodili smo i rat zbog slavoniziranja jezika: koga vraga baš sve mora imati naglasak na prvom slogu? To zvuči neprirodno i u suprotnosti je s uvriježenim izgovorima (a pada mi na pamet i neznanje novinara kada su naš Đelekovec imenovali slavonskim Đeletovcima: zamislite kolika se količina neznanja i površnosti skriva ispod površine nalickanih i napudranih na ekranu?). Dugo je trebalo da se Koprivnica i Petika počnu naglašavati na drugom slogu. Može se prigovoriti da su to lokalizmi, ali vraćam se na kuhare: na HTV-u književnik i časnik (kojeg sam imao čast upoznati u Pakracu prije Bljeska u legendarnom kafiću Škorpija) prof. Veljko Barbieri upotrebljavao je za kuhanje – petrosimen. I neke druge osobe iz Dalmacije stavljale su u hranu petrosimen. Moram priznati da me prvi puta zbunilo, a onda sam shvatio da je u pitanju peršin ili peršun. Pogledao sam u rječnike i petrosimen i petrosimul su regionalni izrazi. Začudo, nigdje u rječniku naš podravski izraz petrožil. Bi li razumjeli u Dalmaciji o čemu govorimo?
Jezik treba, dakako, obogaćivati i ne izbjegavati tuđice, ta živimo ipak u globalnom svijetu, ali ga ne možemo i pojednostavljivati samo na uličnu šatru.
Svojedobno u Lepavini na krsnoj slavi kod jednog kolege, jedan prijatelj, malo pod gasom, stalno se obraćao pravoslavnom svećeniku s ”Kužiš?”. Čovjek je pristojno odgovarao, a onda vidno iznerviran jednu svoju rečenicu upućenu prijatelju završio je s pitanjem ”Kužiš? ”. Nastao je smijeh, a prijatelj je bome izbacio poštapalicu iz svog govora.
Jeste li razmišljali o tome kad reporter kaže: Igrač ide vani? Zamislite da gornjohrvatski reporter veli: Igrač je zišel van? Nemrete zamisliti. Ni ja. Zato uglavnom stišavam ton i gledam sliku. A na slici pljuju u vaš tanjur!
PLJUVANJE KAO SPORTSKA KATEGORIJA NERASKIDIVO VEZANA UZ NOGOMET
Varijacije (inačice) na riječ pljuvanje dolazile su mi u misao kad sam odlučio da za vrijeme nogometne Lige prvaka, MAXtv Prve lige i ostalih nogometnih liga više neću imati hranu pred sobom.
Jer, taman krenem žlicom ubaciti u kljun (evo vam šatre!) sočni pileći saft, kad ono Ibrahimović ili Messi sočno pljune na travu (nisu li neki travnjaci možda uništeni od pljuvanja?). Kako mi je mašta beskrajna, pomislio sam kako bi cool bilo da svaki igrač mora imati u stražnjem džepu gaćica maramicu, a suci da prije utakmice pregledaju imaju li svi nogoloptači taj higijenski predmet, pa nek’ pljuju u njega i brišu nos, da nam njihovi šmrklji ne padaju u tanjur. Kao u hrvanju nekad, doista ne znam je li i danas: nije se moglo na strunjaču bez maramice.
Možemo stvar i obrnuti, pa dozvoliti pljuvanje i na drugim sportskim borilištima. To bi u košarci i rukometu izgledalo fantastično. Pokraj terena, umjesto onih groznih ljepila, bile bi postavljene pljuvačnice, a moglo bi se pljunuti i na parket. To bi moglo koristiti kao pomoćna taktička zamisao. Recimo, trener istroši minute odmora (time out), pa onda vikne: Štefica, pljuni! Onda Štefica pljune, suci pokažu rukama slovo T, ulaze oni, uvijek i svagdje dozlaboga spori, brisači poda i dok oni obrišu pod od pljuvačke, trener može dati upute kako dalje. Do idućeg pljuvanja.
Na nogometu se pljuje i po travi, a bome i na tribinama. Ne, doduše, baš na glavu kibica koji sjedi ispred, ali tribina u slučaju promašaja postaje pljuvačnica, tj. predmet ružnih napada i objeda. S tim da se u nogometu često dogodi veliki obrat. Onaj koji je malo prije fulao i po kojem se pljuvalo s tribina, zabije gol, a onda se primjenjuje poslovica pljuvati, pa polizati.
Sve u svemu nogomet je postao igra za vrijeme koje nije pametno jesti ni štapiće, ako ste gadljivi.
SAD ĆU TE, SAD ĆU TE!
Uostalom, čitava naša politička scena je jedna velika pljuvačnica. Ne mogu, a da ne primijetim da su sindikalisti iza svakog ugla, u svakom kadru bilo kojeg sastanka. Vire i nevjerojatno kako me asociraju na dječju igru bake i djeda s unučicama. Znate ono kad djeci kažete: Sad ću te, sad ću te! A ona se smiju i bježe pred vama i ciče.
Tako zamišljam i sindikalce kad love premijera za svaku riječ: Sad ću te, sad ću te! Zanimljivo da dosad ni jednu vladu ti likovi nisu toliko kritizirali. Ne kužim: kaj nisu imali muda i prije?
Iz ove ”priče” (još jedna rasprostranjena poštapalica javnih osoba) izuzimam sindikat nezaposlenih. Iako mi nije jasna njihova ideja da za svoje potrebe uzmu i jedan do pet posto umirovljenicima. Naime, nisam li tih jedan do pet posto izgubio kad sam ja bio nezaposlen? Ili misle da je nezaposlenost specijalitet samo ovog vremena?
Uvjeravam vas da je gadova bilo prije puno više, mada i današnje ne treba zanemariti.
DRUGA POLOVICA STVARNOSTI
Za kraj jedan porodični savjet.
Posvadite se, recimo, sa suprugom (svejedno: ženom ili mužem), a onda nazovete na posao. Vidno obradovana druga polovica vaše stvarnosti upita:
– Kaj si trebal(a)?
A vi odgovorite:
– Nikaj, samo sam ti htel glasa čuti, da si pokvarim ovo divno rano poslije podne!
Onda doma slijedi pljuvaonica.