KOLUMNA: Otvorene gradske karte // Želimo biti prvi u svemu, a nitko ne nastoji…

12:12h
0
111102-icm-karte

KARTE BROJ 64 // Želimo biti prvi u svemu, a nitko ne nastoji grčevito i rodoljubno postići da budemo prvi u razvoju malog gospodarstva i da pokušamo oživjeti obrt i vratiti iz knock downa obrtnike, koje smo svjesno zatirali i skoro nokautirali od četrdeset i pete na ovamo. // Te iste obrtnike koji su u početnim godinama na ovaj ili onaj način podržavali sport // Bez njih ne bi bilo ni Slavena, ni biciklizma, ni kuglanja.

Rođen sam u vremenu kada je uzrečica ”papir sve trpi” bila aktualna zbog tehničkih mogućnosti tadašnjeg novinarstva. Naučeni na svakakve nestašice, čuvali smo papir kao dragocjenost. Nešto od tog nasljeđa vučemo i danas, pa uopće nije čudno što sam zatrpan papirima. Vrijednim i onim ”čuvaj to, nikad ne znaš kad ti bu zatrebalo”. Kako godinama nadopunjavam ”papirnatu” arhivu izrescima iz novina, za pohranu mi treba dosta papira A-4 formata, kako bih na njih lijepio izreske o životu mojega grada i šire.

I tu se pokazalo korisnim čuvanje tih starih papira, pretežito rukopisa i dopisa koji imaju praznu poleđinu. Nekad su općinski, kasnije gradski i drugi materijali bili otiskivani raskošno: samo na jednoj stranici, poleđina je bila prazna. E, danas dobro služi za lijepljenje nove dokumentacije, a jednoga dana bilo bi zanimljivo vidjeti što se to sačuvalo s druge strane.

To vam je otprilike kao ideja umjetnika fotografa, koji je napravio izložbu fotografija s početnih dijelova negativa, onih ostataka na početku role, koji se obično režu i bacaju. Čovjek sačuvao i stvorio – umjetnost. I usput otkrio nešto novo, ono što je, makar kao sjena, sačuvano na celuloidu.

Nema, dakle, onih vremena kad je ”papir sve trpio”. Sad trpi internet. Nema više ni loših negativa, sve se briše, ”delete” je spas od očuvanja. Pouzdano znam da su tako izbrisane dragocjene fototeke u nekim našim novinama, a srce me boli kad znam da su negativi naše povijesti jednostavno bačeni, uništeni. Delete. U jednom slučaju čistačice su bacile na smeće kutije s negativima iz naše najveće firme, a u drugom se autor odrekao svog dugogodišnjeg rada. Delete.

Teško je sada reći da elektronika sve trpi, ali – trpi. Možete čitati divne rečenice, ali i potpuno neprobavljive, ”nepročešljane” misli, možete uživati u laganici čitanja, ili trpjeti terorizam koji se širi iz polupismenih komentara. Kakva nam je pismenost, možda ćemo raspisati referendum o ukidanju latinice. Što će nam pismenost i pisanje na papir, bit će dosta logo za potpis i pomalo razumijevanje velikih slova. I kratica. Dobivam razne e-mailove. Poneki od njih vrve nerazumljivim kraticama. Ma ima ih i u politici, pogledajte samo teletekst stranice.

 

KAKO SMO OTRPJELI TEORIJU ZAVJERE NA NAŠOJ TV

Kao narod koji je naučio trpjeti i šutjeti, otrpjeli smo Europsko prvenstvo u rukometu. Svašta se moglo čuti na dalekovidnici, pa su se onda protagonisti nakon svega ispričavali. Mene nisu zavarali. Nakon prvih komentatorskih rečenica prvoga dana shvatio sam da se neće komentirati sport i rukomet, već ponos nacije, krađa stranih sudačkih velesila i da će biti, doduše pametnih, izjava igrača, ali i nebuloznih izljeva šefa. Nismo bili prepušteni vlastitom doživljaju igre, već se nametalo stručno mišljenje komentatora, svaka se situacija manje-više jednostrano komentirala i – bilo je neprobavljivo. Zato sam EP (opet kratica) odgledao na stranom kanalu, gdje se gledatelj ipak mogao posvetiti rukometu, a ako ima iole znanja recimo njemačkog jezika, onda je mogao čuti i objektivne komentare.

Nisu nama uvijek krivi suci, nego naše prosudbe.

 

NE DAMO PODRAVKU

Vezano uz sportska natjecanja, nikako ne mogu shvatiti da mi, kao mala zemlja, mislimo da moramo biti u svakom sportu prvi u Europi i na kugli zemaljskoj. Nitko, međutim, ne nastoji grčevito i rodoljubno postići da budemo prvi u razvoju malog gospodarstva i da pokušamo oživjeti obrt i vratiti iz knock downa obrtnike, koje smo svjesno zatirali i skoro nokautirali od četrdeset i pete na ovamo. Te iste obrtnike koji su u početnim godinama na ovaj ili onaj način podržavali sport. Bez njih ne bi bilo ni Slavena, ni biciklizma, ni kuglanja. Pomagali bi i danas, uvjeren sam, ali smo ih toliko iscrpili da bježe od donacija, kao mi od telefonskih anketa.

Mora li naš Slaven Belupo osvojiti kup? Ne mora. Postigao je sjajan uspjeh što je među prva četiri u kupu. U polufinalu, poluzavršnici, kako vam drago. Kao što su rukometaši postigli sjajan uspjeh četvrtim mjestom. Moramo li uvijek biti prvi?

Rukometašice Podravke Vegete, najmlađa ekipa u europskoj Ligi prvakinja, a Podravka među 12 ekipa (u Ligi prvakinja od 9. do 12. mjesta) s najvećim rejtingom u Europi, koje su izborila nastup u Kupu kupova, napravile su sjajan uspjeh, jednak onome kad su prošle sezone u ekipi igrale europske zvijezde, kao što jesu bile Damnjanović ,Tatari i Žderić, ili jake snage Hrvatske, kao što su bile Jelčić, Horvat i Gaće. Otišla je cijela ekipa (jer u rukometu se prelazi bez odštete na bolje ”jasle”), a – evo nas opet! Ne moraju cure biti prve u Europi. Premali smo grad i zemlja za vrhove u skupim natjecanjima. A moramo platiti i dug nesavjesnih čelnika koji su vodili klub ne plaćajući porez državi, pa se sve svalilo na uprave pod Bešvirom i Pedersenom. Oba su na svoj način pridonijela stabilizaciji kluba, uskoro nitko ništa neće potraživati od kluba.

Ako se izglasa preoblikovanje. Do kojeg je moralo doći zbog šlampavosti u prijašnjem vođenju kluba. Može se preoblikovanje odbiti i onda idemo u stečaj i nema više ženskog rukometa u ovakvom obliku.

To je realnost, ali jednoga dana trebalo bi reći tko je sve to zakuhao, jer gorku juhu gutaju sada ljudi koji nisu krivi. I da se svi spustimo na zemlju i krenemo konstruktivno. Jer sada vlada destrukcija.

No, usprkos svemu: ne damo Podravku. Ali ne možemo bez – Podravke! Shvatite to kako hoćete.

 

GLAVNI GRAD KOPRIVNICA

Bio sam u Podgorici. Koja se zove Glavni grad. Na panoima na ulazu u grad. Koja ima radio koji emitira vijesti iz Glavnoga grada. Dobro zvuči, vjerujte. Time se ne gubi osobnost stanovnika, jer oni se imenuju Podgoričanima.

Zamislite kako bi lijepo zvučalo: Glavni grad Koprivnica. Glavni grad županije, recimo.

Je, ali onda bi nastala svađa tko je glavniji? Grad ili Županija?

Iako jedni bez drugih ne mogu stalno su neka trvenja. Kao da živimo u različitim državama.

A tako smo mali.

čitam...
Loading...