KOLUMNA: Svijet gljiva // O jelenovom uhu, ali i o kobnim zamjenama

06:20h
0
autor-nenad-homar

Već sam imao prilično jasnu ideju u glavi o čemu da pišem u ovoj kolumni i u osnovi sam vam htio prenijeti djelić ljepote naših nizinskih šuma. Pisati vam o tome kao su one uvijek nekako drugačije od onih na našim brežuljcima.

Čak i kada uspijete pronaći neku nizinsku bukovu šumu, kakve su uglavnom one bilogorske ili kalničke, osjećat ćete se nekako drugačije. Da ne govorimo o tome koliko su od ovih bukovih šuma različite nizinske hrastove, jasenove ili pak miješane šume.

A, upravo sam u jednoj takvoj, miješanoj, bio i ove nedjelje, uživajući u kvrgavim grabovima, vitkim jasenima, gracioznim hrastovima i ponekom javoru, bukovom šumarku tamo na uglu i johama, ne baš dobrim prijateljicama nas gljivara, jer gljive je ne vole i rijetko ćete u johinom šumarku naći poneku vrstu.

I baš tako razmišljam da li da vam pišem o mnogobrojnim primjercima raznih vrsta gljiva koje su razasute diljem ove šume, nažalost uglavnom starijih primjeraka, već neupotrebljivih za jelo ili o tome kako je ova inače mirna šuma u koju sam i krenuo da bi izbjegao gužvu koju su izazvali vrganji na našim poznatim vrganjarskim terenima, baš ove nedjelje vrvjela ljudima i njihovim motornim pilama, pa sam se osjećao kao da sam na moto trkama.

 

Trening formule 1 nekako mi se činio kao prava dječja igra.

„Radimo drva.“ kažu „Vrijeme nam je malo pokvarilo planove, pa sad moramo i nedjeljom, da stignemo sve napraviti“

I nije me to u stvari na kraju smetalo. Pogotovo zato jer je iza ovih ljudi šuma ostala „cijela“. Možda sada još i ljepša, malo prorijeđena, svjetlija, ali i dalje tu. Nekako, što zbog njihovog domaćinskog ponašanja prema šumi, što zbog toga što je u šumi bilo nekoliko skupina ljudi, na raznim mjestima, stekao sam dojam da se radi o privatnim šumama i da će takve, lijepe, ostati tu još generacijama.

I baš tako, kažem, sklapam ovaj članak u glavi, kad me kao iz vedra neba pogodila vijest o trovanju zelenom pupavkom. Još da nisam prošli tjedan pisao upravo o opasnostima koje donosi sa sobom masovna pojava ove gljive u našim šumama, nekako bi se osjećao odgovornim. No ono što mi svakako nije palo na pamet je da ovu gljive netko može zamijeniti sa sunčanicom.

„ Pa kaj, obadve su visoke i tak raširene i to..“ kaže moja suprugica.

Pomalo ljut što se nešto tako bogohulno može izreći u jednom, ipak u osnovi, gljivarskom domu, a više u šali rekao sam joj da je to kao da kad bi me ona, moja metar i žilet visoka plavuša, zatekla sa visokom crnkom, a ja se počnem zaklinjati da sam mislio kako je to ona, i da se radi o kobnoj pogrešci i nevjerojatnoj zabuni, jer da tek sad kad ih, nakon njenog više nego dobrodošlog upozorenja, bolje pogledam, vidim da postoje neke razlike, koje prosječan promatrač nikako ne može odmah zamijetiti, bez podrobne analize i mukotrpnog proučavanja, a što sam zapravo i kanio činiti dok me ona nije grubo prekinula.

No, šalu na stranu, radi se o tragičnoj, ali zapravo nevjerojatnoj zamjeni, jer ovdje se ne radi, za razliku od navedenog primjera, o zamjeni dviju jedinki unutar iste vrste, pa čak ni o zamjeni dviju vrsta unutar istog roda, već o zamjeni dviju vrsta koja pripadaju različitim rodovima, ali i više od toga, čak i različitim porodicama gljiva, pa im je dodirna točka u sistematici gljiva tek na razini reda.

I skoro sam, da bi vam zorno pokazao kolika je u stvari razlika između ovih vrsta, odjurio u šumu ne bi li pronašao i fotografirao koju sunčanicu, a onda sam ipak odlučio stati na loptu.

Onima koji su u stanju zamijeniti te dvije gljive i još ih k tome pripremiti za jelo, to neće pomoći, jer su dovoljno sigurni u svoje neznanje da ionako ništa ne čitaju, a najmanje kolumne o gljivama.

Vama će, s druge strane, biti dovoljno da vas još jednom upozorim da berete razvijene i cijele primjerke gljiva, da dobro pogledate svaku gljivu koju uberete, i dobro promotrite njene značajke te ih usporedite sa onima navedenim u ovim člancima ili, još bolje, u nekoj od knjiga o gljivama, gdje su vrste još mnogo detaljnije opisane.

A dobro je i nakon toga, ako ste vrstu upoznali prvi puta, suzdržati se od jela, odgoditi to za neki drugi put, dok se s njom još bolje ne upoznate ili pak zamoliti nekog tko se razumije, ali stvarno razumije u gljive, da vam vaš nalaz još jednom provjeri. Ali „u živo“, a ne preko telefona, kako su me već više puta pokušali nagovoriti da „priznam“ da je njihova, „bela, i onak više kak šampinjon“, gljiva, jestiva.

Ako vas pak zanima razlika između sunčanice i zelene pupavke, strpite se malo ili pak pogledajte u neke dnevne novine. One će sada i onako biti prepune članka na ovu temu pa i usporedbi ovih dviju vrsta, barem kada je riječ o onim osnovnim karakteristikama.

No, i tako sam se, velim, ipak othrvao porivu za suludom jurnjavom našim šumama u potrazi za sunčanicom i odlučio vam pokazati nešto što sigurno (da li je išta sigurno?) ne možete zamijeniti za zelenom pupavkom.

Jelenovo uho (Dendropolyporus umbellatus (Pers.:Fr.) Jülich)Jelenovo uho (Dendropolyporus umbellatus (Pers.:Fr.) Jülich) dovoljno je karakteristična pojava, da je ne bi trebalo moći zamijeniti s nijednom drugom vrstom. Ovoj jestivoj vrsti koju karakterizira grmolik rast mnogobrojnih sivih, pravilnih, u središtu uleknutih klobuka promjera 2-3 cm, iz zajedničkog stručka iz kojeg se granaju manje grane, možda je najsličnija zečarka (Grifola frandosa), no ona ima lepezaste klobuke u obliku lopata. Kako obje vrste spadaju u porodicu Polyporaceae, s donje strane klobuka naći ćemo tamo smještene karakteristične cjevčice, kod ovih vrsta kratke i bijele koje se spuštaju po stručku.

U ovoj porodici ima još grmolikih vrsta, a već smo se susreli s orijaškom rupičavkom, no ona bi se prije mogla zamijeniti s zečarkom nego s jelenovim uhom. Ako samo pripazimo na rupice ne možemo ju zamjeniti s bilo kojom od otrovnih grmolikih vrsta.

I zato je pravi užitak pronaći ovu prekrasnu i izvrsnu gljivu, tim više što se od samo jednog grma može se pripremiti nekoliko obroka za jednu obitelj. I to kakvih obroka.

Nažalost nije baš česta u okolici Koprivnice pa je time moje oduševljenje bilo veće kada sam je ugledao kako raste smještena na tlu i to poprilično daleko od panjeva ili stabla, kako bi to za ovu vrstu bilo uobičajeno.

Vjerojatno je puno češća na obroncima Kalnika jer ju tamo, u Belanovom i Radeljevom selu, narod poznaje i bere pod nazivom „gospođica“.

čitam...
Loading...