Za svaki odnos je bitno da znate što od njega očekujete, da znate što vam je bitno, da znate što on predstavlja za vas. Kada želite popraviti neki odnos morate se zapitati zašto je on takav kakav je i što je dovelo do narušenog odnosa. I jedno od najvažnijih pitanja koje morate sebi postaviti je kako bi voljeli da se ta osoba ponaša prema vama. Da bi se to promijenilo vi se morate ponašati, činiti i govoriti ono što bi željeli čuti od druge osobe.
Kritiziranje je jedan od vrlo čestih načina komuniciranja između roditelja i djece, između bračnih partnera, pa i šire među braćom i prijateljima. Imamo potrebu stalno kritizirati, nametati mišljena i davati savjete. Poput trebaš ovo ovako ili trebao si ono onako, da si mene poslušao do toga ne bi došlo. Ti uvijek sve radiš krivo ili po svome… Tko želi kritiku? Posebno ako se nikada ne sjetite pohvala ili ako nikada ne uvažavate tuđa mišljenja.
Kritiziranje u odnosu roditelj dijete ima jako velike posljedice iako možda to vama tako ne izgleda ili opet držite da nije tako, ali iskustva pokazuju drugačiju sliku. Ako je dijete kroz cijelo svoje odrastanje bilo izloženo kritikama ono se imalo potrebu dokazivati, a s obzirom da većina roditelja ne izražava ili ne primjećuje dobre strane svog djeteta već se fokusira na ono što dijete nije postiglo ili radi krivo po njihovim standardima. Takva djeca se kroz vrijeme osjećaju da nisu dovoljno dobra, jako su kritična prema sebi, nemaju samopouzdanja, ili se osjećaju nevoljena.
I vi više volite da vas hvale da su zadovoljni vama to u vama budi osjećaj važnosti, vrijednosti i potiče vas da budete još bolji. Ne bi trebao biti problem pružiti podršku djetetu, partneru, roditelju ili bratu, ako nešto i uradi pogrešno jer uvijek postoji drugi puta. I uostalom zašto bi nešto bilo krivo, to je samo jedno iskustvo više. Svi mi učimo na greškama. Budite si podrška, hvalite se, volite se, motivirajte se, budite tu jedni za druge.