Milan Steiner (1894 – 1918) – slikarski genij tihe sudbine

13:52h
0
Foto: muzej-koprivnica.hr

Tijekom prvih mjeseci 2013. godine revizija muzejska građe i muzejske dokumentacije odjela umjetnina Muzeja grada Koprivnice temeljitom valorizacijom i revalorizacijom postojećih predmeta umjetničke baštine i popratne muzejske dokumentacije te utvrđivanjem fizičkog stanja i vrijednosti svake pojedine umjetnine u skladu s najnovijim saznanjima muzeografije i povijesti umjetnosti iznjedrila je posebnim otkrićem.

Naime, prilikom reorganizacije odjela i pripadajućih zbirki te pripreme dokumentacije sa potrebnim podacima za postupak Registracije muzejskih zbirki kao pokretnog kulturnog dobra Republike Hrvatske, posebna pažnja posvećena je ostavštini dr. Leandera Brozovića (1897-1962), osnivača i prvog ravnatelja Muzeja grada Koprivnice. Njegova osobna zbirka crteža i grafičkih listova prikupljenih između 1918. i 1962. godine, zahvaljujući sinu Milivoju Brozoviću iz Koprivnice i njegovoj obitelji, pribavljena je u Muzej grada Koprivnice u isto vrijeme kada i Brozovićeva osobna biblioteka.

Zbirka crteža i grafika dr. Leandera Brozovića u posjed muzeja prispjela je još sredinom 1979. godine, no u proteklih tridesetak godina obrađena je po pojedinim cjelinama, obrađena je veća skupina crteža i studija slikara franjevca Mate Celestina Medovića (1857-1920), skupina crteža Miroslava Šuteja (1936-2005), portretna grafika hrvatskih i europskih velikodostojnika na bakrorezima i bakropisima 17. i 18. te litografije 19. i 20. stoljeća. Prilikom reorganizacije ostavštine kao cjelovite zbirke crteža i grafika u Zbirku Leandera Brozovića iz Muzeja grada Koprivnice, zapažena su dva nevelika crteža tušem, pažljivo umotana u stari požutjeli svileni papir. Na prvom crtežu prikazan je profil glave sa šeširom, a na drugom niska pogrbljena figura sa šeširom širokog oboda u dugom baloneru. Crtačka zabilješka proračunatog minimalizma i odmjerenost bjeline čija snaga pripada filozofiji akvarela, intonacija grotesknog i karikaturalnog, nedorečenost koja posjeduje moć koncentracije privukla je posebnu pažnju. Pažljivim pregledavanjem unutarnje strane zaštitnog kartona uočen je sitni natpis olovkom pisan karakterističnim odmjerenim Brozovićevim rukopisom: “Steiner Milan (1894-1919) 1) Tomislav Krizman i 2) vlastiti lik, crtež tušem”. Upravo je Brozovićev zapis olovkom nagovijestio kako se radi o izuzetnom otkriću, autoportretu Milana Steinera, velikog hrvatskog slikara tužne sudbine koji je doživio jedva dvadeset i četiri godine, a umro je u prvim danima prosinca 1918. od španjolske gripe, najpogubnije gripe 20. stoljeće.

Tko je bio Milan Steiner? I kako je njegov autoportret dospio u posjed Leandera Brozovića? Na drugo pitanje odgovor smo našli u rukopisnim bilješkama Lendera Brozovića gdje je na 158. strani “Popisa mojih starina” crnom tintom zabilježena štura bilješka: “Steiner; Krizman (slikar) i Autokarikatura. Dvije karikature rađene sa šibicom. Darovao mi Kukec. Ovo su dva vrijedna crteža. Treba ih čuvati.” Stjepan Kukec, koprivnički akademski slikar rođen iste 1894. godine kada i Milan Steiner, pohađao je Višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i pripadao istoj generaciji studenata slikarstva kojoj su pripadali Milan Steiner, Sava Šumanović, Bogumil i Dora Car (…) između 1912. i 1917. godine, što objašnjava podrijetlo crteža i Stjepana Kukeca kao njegovog prvog vlasnika, koji je slobodno vrijeme tijekom studija, provodio, kao uostalom i Steiner, ali i većina budućih umjetnika i predstavnika našeg ekspresionizma, u zagrebačkoj Kazališnoj kavani.

Milan Steiner rođen je u Sisku 1894. godine u obitelji dobrostojećeg židovskog trgovca Hinka Steinera i Rozalije Steiner rođene Deutsch. Kao beba Milan je ispao dadilji iz ruku i zadobio trajne posljedice, kao sedmogodišnjaku mu je radi tuberkuloze pluća odstranjeno jedno plućno krilo, tako da je ostao izrazito nizak, hendikepiran i grbav, što je zabilježeno na sačuvanim fotografijama, ali i na brojnim autoportretima, skicama i crtežima koji istovremeno otkrivaju opterećenost hendikepom i unutarnju snagu, ali i intuitivnost, veliko crtačko majstorstvo i osobne dijaloge s uzorima iz časopisa “Der Sturm” (Edvard Munch, James Ensor, Alfred Kubin, Egon Schiele). Kada je krajem studenog 1918. godine u visokoj temperaturi i groznici španjolske gripe posljednji put napustio Kazališnu kavanu, bio je to kraj virtuoznosti koja je između 1916. i 1918. sa tek nešto manje od četiristotinjak radova osigurala visoko mjesto u povijesti hrvatskog modernog slikarstva.

U “Kronikama pokradene mladosti 1900 – 1919.” Josip Hrvat je u knjizi “Živjeti u Hrvatskoj” zabilježio: “Uvijek prisutan ali i uvijek pasivan član društva bijaše Milan Steiner. Blijedi grbavac s crtom trpke zrelosti oko ustiju, blistavih, pronicavih mirnih očiju. Samo bi u najužem krugu izbacio katkad koju primjedbu, jasnu i oštru. S rijetkima je drugovao, potpuno valjda ni s kojim suučenikom, no koga bi počastio mrvom svoga povjerenja, taj bi stao zapanjen bogatstvom njegova znanja, neprimjetljivog u razredu. U školi kao da hotice nije htio nikome udariti u oči, dapače ga učitelji nisu pravo zapažali. Za njih je jamačno bio bezbojan đak koji se gura kroz razrede. Bio je duhom zreliji od svih svojih vršnjaka, pun originalnih zapažanja, tople humanitarnosti protkane finom, nezlobnom ironijom. Možda je odbijala njegova rezerviranost, svako pomanjkanje spontanosti, te glavne značajke mladosti. Pojedincima je pokazivao velike monografije s područja likovnih umjetnosti, koje gledaoci nisu bili dozreli pravo ocijeniti. Iz njegovih su se ustiju čule prve kritike Nitzschea – tada su svi čitali “Zaratustru” u Ćurčinovom prijevodu i Cvijanovićevom izdanju – i teško slijedile njegove primjedbe. Vjerojatno nitko nije znao da Milan Steiner hospitira Umjetničku akademiju.

Tek godinama kasnije – minuo je već davno prvi svjetski rat i Milan Steiner nije više bio među živima – njegovi su nekadašnji školski drugovi saznali da je on bio među njima poletarcima jedina zrela potpuna stvaralačka ličnost. Sve je njih manje-više nosila struja, on je ostao uvijek on. Milan Steiner živi u dva svoja platna, “Kiši” i “Pejzažu”, izloženim prvi put prigodom proslave “pola vijeka hrvatske umjetnosti” godine 1938. Njegov pogled s tzv. Radoševićevog brijega, danas sasvim izgrađenog, na zapadno Posavlje, sav u sunčanom zelenilu sa simfonijom lazurne atmosfere sigurno je najzagrebačkiji i jedan od ponajboljih krajobraza u hrvatskom modernom slikarstvu. Sav živi opojenošću mlade duše sa zemljom, koja u tom platnu buja punom nadom. Zrelost je majstora postigao on sa svojih dvadeset i nekoliko godina u “Kiši”, suptilno izražajnoj kao Krležini stihovi iz “Triju simfonija”. Djelo je to čovjeka, koji je znao izreći savršeno ono što je dano samo velikim umjetnicima: tajni vječni kucaj vremena u atomima prostora. Bogovi su ga sigurno voljeli – umro je u svojoj dvadeset i četvrtoj godini.” [Josip Horvat 1984:44-45]

Nekoliko slika u Modernoj galeriji u Zagrebu, među kojima je i kultna zagrebačka “Kiša”, a potom briga brata Ive Steinera koji je do svoje smrti čuvao malu no značajnu likovnu ostavštinu mlađeg brata te naposljetku trud akademika Josipa Vanište, aktualnog čuvara umjetničkog nasljeđa Milana Steinera što ga je testamentom 1985. godine preuzeo od prijatelja Ive Steinera, zaokružuju neveliki no značajni umjetnički opus. Upravo zahvaljujući Vaništi umjetničko nasljeđe Milana Steinera ostalo je sačuvano u svom tihom dostojanstvu slabašnog, hendikepiranog i prerano umrlog židovskog slikarskog genija, čija bi sudbina u vrtlogu sudbina Drugog svjetskog rata bila manje-više neupitna. Mali autoportret Milana Steinera sačuvan i iznova pronađen u Zbirci Leandera Brozovića iz Muzeja grada Koprivnice, s nekoliko poteza uspijeva dati ono rijetko i onostrano unutar egzistencije, baš kao što je Miroslav Krleža znao naglasiti: “Crtež ne govori, on očarava, ne mora ništa dokazivati.” 

Izvor: Muzej grada Koprivnice, autor: Draženka Jalšić Ernečić