Čim me nema par dana, pitaju se gdje sam, tvrdi najčitateljica kategorije umirovljenika Gradske knjižnice Franjo Marković Mirjana Đilas, slikovito najavivši službene podatke, a koji glase kako je od 2012. godine naovamo posudila i pročitala 1083 knjige!
Rođena Slavonka odmalena je zaokupljena knjigama, njezini su ih roditelji redovito kupovali. Listala je teta Mirjana, tako, s desetak godina komplete Tarzana i Winnetoua te upoznala, recimo, djelo Čuvaj se senjske ili radove Sergeja Jesenjina.
– Knjiga je prije bilo kao čokolade! Vikendom su ih, na svakome uglu, prodavali. Mogli su se kupiti kompleti, i to na rate – prisjeća se gospođa Đilas koja je kasnije, sa suprugom, nastavila donositi ukoričena djela, hrpicu po hrpicu.
Dolaskom dvaju sinova na svijet, uz posao u tvornici cipela i svakodnevne obaveze, fokus je s čitanja prešao na odgoj. Ne sumnjamo kako su joj priče, likovi šarenih osobnosti i dramatični zaokreti nedostajali, ali, kaže – prioriteti su prioriteti. Danas je sve došlo na svoje, djeca imaju vlastite obitelji, dok Mirjana i suprug uživaju u mirovini.
– Uhvatim li i pola sata lufta, obavezno sjednem i čitam. Iako mi se možda ne sviđa, svaku knjigu pročitam do kraja. Bilo bi mi žao da se nešto dogodilo, a nisam pročitala – objašnjava.
Priča nam kako joj križevački knjižničari svaki tjedan pripreme četiri-pet knjiga. A što čita? Beletristiku, i to sve – od krimića do teških drama. Jedino, dodaje, ne voli limunade, misleći na osobito patetična djela.
– Kada je lijepo vrijeme, balkon je moje mjesto. Brzo čitam. Ako je knjiga zanimljiva, ako te radnja privuče stolici, u stanju sam je “pojesti” u dan-dva – tvrdi Mirjana.
Kako ljubav prema čitanju prenosi i na svojega unuka kojega nerijetko čuva, tako je shvatljiva zabrinutost glede novih generacija koje su, napominje, zauzete tipkanjem. Valja istaknuti kako je u križevačku knjižnicu – gdje smo, prigodno, razgovarali o čitanju – stigla s nepreglednim popisom posuđenih djela koji su joj isprintali knjižničari. Jasno nam je, stoga, zašto joj je bilo teško izdvojiti jednu najdražu, nezaboravnu.
– Svakoj knjizi treba dati šansu! – iznenadno uzvikuje, uporno pokušavajući pronaći onu jednu knjigu čiju radnju neće zaboraviti.
Krene li se od ranoga djetinjstva, s recimo Crvenkapicom, objasne li roditelji što simbolizira i donosi niz stranica čiji osjet pod prstima ne mogu zamijeniti e-knjige na tabletima ili računalima, mališani će uskoro upoznati Antuntuna, Grgu Čvarka i druge likove koji prolaze nevjerojatne avanture koje ostaju u glavicama do kraja života.
– Čitanje je zadovoljstvo, čitam za dušu – jasna je Mirjana.
Privodeći razgovor kraju, ostalo nam je postaviti jedno, zapravo retoričko pitanje – nastavlja li čitati istim tempom?
– Pa tek sam u 63. godini! – zaključuje uvijek nasmijana teta Mirjana.
