I Putu Trisna Eri Saputra rodom je iz Indonezije, točnije rođen je i živio je na Baliju. Trisna inače na indonezijskom jeziku znači ‘dobar dečko’, a upravo takav Putu jest i upravo to je, između ostaloga, Marija Pravdić Saputra prepoznala u njemu.

Marija i Putu upoznali su se radeći na kruzeru, nakon što je Marija odlučila svoju bolju budućnost potražiti negdje drugdje, a ne u struci. Završila je Ekonomiju, točnije smjer Vanjsko-trgovinsko poslovanje, dok je s druge strane njena ljubav oduvijek bila kozmetika te je također radila i u dva kozmetička salona, no uvijek je smatrala da može više. I tako je otišla na brod. A danas Putu i ona žive u Glogovcu kao muž i žena, zajedno s Marijinim roditeljima Vesnom i Damirom te djedom Antunom.

Zašto su uopće odlučili pronaći svoju moguću sreću radeći na brodu te kako su se svojevremeno upoznali i zaljubili

– Smatram da bi se mladi trebali više usuditi, nikad ne znaš kuda će te život odvesti. Ja sam se osobno našla na životnoj prekretnici kada sam morala birati između nekakve prosječne plaće i mogućnosti putovanja. Prošla sam cijelu Ameriku i Kanadu, no koliko god da sam radila i dobro zarađivala, uvijek sam se htjela vratiti u Hrvatsku, u Glogovac – rekla je Marija.

Putu je bio kuhar na Baliju, a nakon što je odlučio otići na brod, ostao je u istom poslu. Za razliku od Marije, imao je drugačije razloge za odlazak na brod, a Marija kaže kako je osim niske plaće za kuhare na Baliju, jedan od njegovih razloga bio je i stjecanje novih kulinarskih vještina, znanja i dakako puno bolja financijska prilika nego na Baliju. Putu i Marija upoznali su se 2015. godine, no ne na način kako bi većina ljudi pomislila.

– Zanimljivo je da se Putu i ja nismo upoznali “licem u lice”, već smo se upoznali preko Facebooka. Imali smo zajedničke prijatelje koji su nas pokušali spojiti i tako smo se počeli dopisivati. Doduše u tom trenutku početka dopisivanja ja sam bila na godišnjem odmoru, a kada sam se vratila natrag na posao, dogodilo se da više ni nismo bili na istom brodu – kaže Marija.

No, iako se još nisu niti vidjeli uživo, Putu je zatražio da ga premjeste na brod na kojem se nalazila Marija, odobrenje je stiglo i njihova je ljubav (uživo) počela 2016. godine. Godinu dana kasnije su se zaručili, a u listopadu 2018. godine su se vjenčali. Danas imaju kćer Luciju, staru, odnosno mladu, jednu godinu i tri mjeseca. A Putu u Koprivnici radi kao kuhar u jednoj koprivničkoj pizzeriji.

Kako to da su odlučili živjeti u Hrvatskoj, odnosno u Glogovcu, iako su kupili i kuću na Baliju koju ne namjeravaju prodati

– Puno smo razgovarali o stvaranju obitelji, o tome gdje ćemo tu obitelj početi stvarati, a ja sam mu rekla da bi bilo dobro da i on dođe malo u Hrvatsku, da ju vidi, jer ja sam na Baliju bila već nekoliko puta. Ne može čovjek stvarati percepciju o mjestu, ljudima, navikama, kulturi, ako sve to ne vidi iz prve ruke – kaže nam Marija, a s obzirom na činjenicu da Putu živi u Glogovcu u obiteljskoj kući njezinih roditelja, mora da mu se Hrvatska itekako sviđa.

– Hrvatsku volim jer je tu puno manje ljudi nego na Baliju, ljudi su većinom dragi i dobri, a hrana je fina. Nije teška, ali istina je da meso prevladava u većini jela. U Indoneziji češće ipak miješamo povrće i meso, a povrće je to koje prevladava – govori nam Putu na engleskom jeziku. Obitelj Pravdić inače je rodom iz Vukovara, a Putu nam kaže kako je prvi put u životu probao suhe, dimljene, slavonske delicije upravo kad je upoznao Mariju, odnosno došao u Hrvatsku. Ipak, najdraže jelo mu je slavonski čobanac.

Nije mu trebalo dugo da se privikne na našu hranu, a činjenica da radi kao kuhar u jednoj koprivničkoj pizzeriji čisti je dokaz da se itekako privikao, jer gosti su zadovoljni. Putu je završio višu školu kuharstva na Baliju, odnosno Bali Hotel School, smjer internacionalno kuharstvo. Ipak, kako bi nam dočarao indonezijsku kuhinju Putu je na licu mjesta skuhao tradicionalno jelo iz njegova kraja pod nazivom Mi Goreng, jelo koje definitivno nije strano niti u našim krajevima. Ali, moramo priznati da je finije nego dok si ga mi sami radimo kod kuće.

– Mrkva, luk, češnjak, slatka i ljuta paprika, to su neke od osnova vaše kuhinje, a meni to nije strano. Tako da mi zasad vrlo dobro ide i kuhanje domaćih hrvatskih specijaliteta – objašnjava Putu i govori nam, doduše uz osmijeh, da mu je još uvijek nerazumljiva činjenica da Hrvati uz gotovo sve jedu kruh, pa će zato i zauvijek pamtiti jednu od češćih narudžbi, a to su pohane lignje i kruh uz njih.

Putu ima san za koji sam kaže da je teško ostvariv. Želi otvoriti svoj restoran. I jednog dana se nada da će to i napraviti iako ne zna jesu li ovdašnji ljudi spremni jesti indonezijsku hranu. I dok mi čekamo otvorenje njegova restorana, Marija nam objašnjava zašto još uvijek nisu krenuli u ostvarenje sna njezina muža.

– Mislim da naš mentalitet nije navikao na takvu vrstu prehrane, ali nije važno čak ni to, već želim da on u taj posao krene sam. U ovom trenutku on to ne može, već bi ja morala biti nosioc tvrtke jer on još uvijek čeka hrvatsko državljanstvo. Naime, Putu je pet godina na privremenom boravku, nakon toga mora podnijeti zahtjev za stalni boravak, a kada dobije to odobrenje onda može predati zahtjev za hrvatsko državljanstvo, s time da ne gubi indonezijsko – objašnjava Marija.

S druge strane, iako se i Putu i Marija malo boje i ne znaju hoće li domaće stanovništvo jednog dana prihvatiti indonezijsku kuhinju, ono što je apsolutno bilo sigurno od prvog trenutka jest da su Marijini roditelji i cijela obitelj prihvatili I Putu Trisna kao njezina muža i člana obitelji.

– Putu je topla osoba, vrijedan je, a on i moji roditelji se slažu. Prihvatili su ga odmah i to mi je jako bitno – kaže Marija Pravdić Suputra, a njezina majka Vesna, držeći unuku Luciju u zagrljaju, se nadovezuje.

– Lijepo nam je i slažemo se svi. Drugačije je nego što je bilo kad je Marija bila na brodu, sad nam je kuća puna, ali je i ljepše. Srca su nam puna – kaže Vesna, Marijina majka. S druge strane Vesna nam objašnjava kako je u početku bilo znatiželjnih ljudi, bilo im je čudno, ali nikad nije čula nikakve negativne komentare.

Hrvatska je mala zemlja, a svaka regija ima svoju tradiciju. Bali je isto mali otok i dijeli se na sedam regija, a svaka regija ima svoj jezik. Upravo je i ta različitost koju Hrvatska nosi privukla Putua. Jer, istina je da je Bali prenapučen i da je, kako Marija i Putu kažu, Hrvatska bolji izbor za odrastanje njihove Lucije, definitivno je i sigurnija što se tiče financijskog dijela, iako je istina da mnogi mladi odlaze iz Hrvatske upravo zbog financijskog faktora. Malena Lucija je veselo i prelijepo biće, koje nas je svojim očima promatralo od početka do kraja. Marija nam objašnjava da ona i Putu s Lucijom pričaju na hrvatskom, engleskom i indonezijskom jeziku, a ona ih sa svojih godinu dana i tri mjeseca razumije na sva tri jezika. Jednog dana ako odluče otići živjeti na Bali vjeruju da će se Lucija vrlo brzo prilagoditi. No, o tome sad ne razmišljaju, niti će razmišljati. Svoju odluku su, unatoč kupljenoj kući na Baliju, donijeli i znaju i osjećaju da je ispravna.

A što osjećaju jedno za drugo i što vole jedno na drugome, pitali smo ih za sam kraj.

– Putu je sušta suprotnost meni, ja sam otvorena, komunikativna, a on pak ne da nije komunikativan, ali je mirniji od mene. Staložen je, nema intenzivnih reakcija, nije sklon svađama. Onda kada sam shvatila da sam došla u fazu života kada bih željela upoznati svog životnog partnera, Putu me baš zbog tih osobina privukao, pasala mi je smirenost i trebao mi je netko tko me sluša i razumije – rekla je Marija i natuknula kako Putu ima moć da ju uvijek smiri.

– Srce, ima veliko i dobro srce. Prelijepa je. Razumije me. Prije nisam ni zamišljao da ću imati ženu koja nije iz moje zemlje, ali eto, imam ju i volim ju svim srcem – zaključuje Putu.

https://www.facebook.com/epodravina/videos/1140317146307609/