U dućanu sam s kćeri. Kupujemo poklon za rođendan njezine prijateljice. Ona pokušava nažicati i za sebe jedan, ali ja ne popuštam. Objašnjavam da smo došli po poklon za prijateljicu. Uostalom, prije polaska u dućan prošle smo tu temu i dogovorile da nema nagovaranja.

Najednom uz dernjavu, iz usta moje prekrasne djevojčice, između ostalog izlazi i „ti si najgora mama na svijetu, grozna si“. Pred publikom, naravno. Jer tako je dramatičnije. Ja ispadam lošom mamom, ona ispada razmaženo. Idealno. Tad je imala 4,5 godine.

No, tata je prošao i gore. Već tamo negdje s 4 godine ispalila je „da mi bar nisi ti tata“. E, to je zaboljelo i mene. Više nego ova kritika na moj račun. Svjesna svega što stoji iza tih rečenica, nisam mogla ne osjetiti jačinu tih riječi.

Uglavnom, većina roditelja dobije ovaj krasan, srčani šamar u lice već u predškolsko doba, a ako ste sretnici onda tek tamo negdje u osnovnoj školi. Ovisno o djetetu i vašoj reakciji na njega, možete ga čuti i više puta.

„Ti si najgora mama na svijetu“, „Da mi bar nisi ti tata“, „Mrzim te, mama“ i tako dalje…

No, iskreno, nisam to očekivala od nje. Ajde još tati, ali meni?! (pusa tati)

Mislim, moje dijete je pristojno, nježno.

Osim kad nije.

Uostalom, i to je ok, pa dijete je, ne? Uči se kontroli vlastiti emocija. Mogu izdržati njezine ispade, ja imam sve pod kontrolom.

Osim kad nemam.

I tako je moja prva reakcija bila u stilu: „Ne možeš tako razgovarati sa mnom, mlada damo“. = PROMAŠAJ. Čisti promašaj. Ponovila je to. Opet. Odmah. Iako se vidjelo u njezinim očima da joj je neugodno i da se boji tih izgovorenih riječi.

Pa od kud sad to?

Djeca reagiraju na ovaj način jer su frustrirana, ljuta, iscrpljena, vjeruju da niste fer jer im npr. ne želite kupiti bombončiće. One kod blagajne. Na izlazu. Kad smo izdržali do kraja. Do kraja. I onda glupi bomboni. #bemtipsihološkeigrice

No, uglavnom… djeca ne razumiju širinu riječi „mržnja“, ono što razumiju jest kako se osjećaju. U trenutku kada vas mrze, to je zato što osjećaju nešto snažno, a za što ste odgovorni naravno vi.

Djeca su tako napravljena, da nam istog trenutka kažu da su preplavljeni osjećajima. Oni ne kriju svoje probleme. Oni cvile, iznenada udaraju sestru, bacaju igračke na pod, vrište „Mrzim te!“ i tako. Koji god način da izaberu, ono što nam žele reći jest: „Sav sam se zapetljao u osjećaje i ne mogu misliti. Ne mogu se nositi s ovom situacijom i nemam vještine da odgovorim na zreliji način. Ovo je najbolje što sam se uspio dosjetiti.“

Vaše dijete ne bi reklo takve stvari da se ne osjeća sigurno, da ne zna da se vi možete nositi s time i da ne vjeruje u vašu bezuvjetnu ljubav. Uostalom, što rade terapeuti ili najbolji prijatelji kada se odrasli nađu pred životnim problemima? Slušaju ih. Jer slušanje liječi. Zato, kako bi se riješili bolnih osjećaja i neadekvatnog ponašanja, prvi korak je reći nekome za svoje probleme. Pa upravo to i rade naša djeca! (ok, na malo čudan način, ali ajde…)

A što nam je onda činiti?

Da ih pošaljemo u sobu? Zahtijevamo ispriku? Kažemo da mi mrzimo njih? Ili možda, „Koji je tvoj problem, kako možeš reći nešto takvo?“ – nikako. Cilj nam je postaviti granice bez da naštetimo njihovom samopouzdanju.

Dječja mržnja nije mržnja. To je ljubav na loš dan.

Zato, jedina ispravna reakcija na dječje ispade, bili oni u obliku „mama, mrzim te“, vikanja, bacanja i sl. jest duboko udahnuti i učiniti svoj monolog u glavi. Svaki put kada vam dijete kaže „Mrzim te“, vi to preoblikujte u „Trebam te“. Probajte. Stvar je u tome da će vam onda biti jasnije da vaše dijete zapravo vrišti (nažalost doslovce) upomoć, a nećete na to ponašanje gledati kao na nešto što zahtjeva kaznu.

Tako često ponašanje naše djece objašnjavamo kao znak da moraju biti kažnjeni, da mi moramo preuzeti kontrolu, dok je zapravo njihovo ponašanje način na koji pokušavaju komunicirati s nama.

Sjetite se samo sante leda u moru – samo 1/6 možete vidjeti, sve ostalo se krije ispod površine.

Dalje…priznajte im njihove osjećaje i pomozite im da ih imenuju. „Mislila si da ćeš moći i sebi kupiti igračku, a ja ti ne dopuštam. I sad si razočarana, ha? U redu je da si ljuta, ali ne možeš mi vikati da me mrziš.“ Ako vam se čini da nisu zabrinuti zbog vaših osjećaja, ne brinite. Suosjećanje se razvija s vremenom. Starija djeca će češće imati takve ispade jer znaju da vas to dira. Međutim, trebate uspostaviti pravila i držati ih se. I nemojte dovoditi u pitanje svoje odluke samo zato što oni manipuliraju vašim emocijama. Djeca zapravo vrlo rano nauče da iako djeluje kao da su mama i tata glavni, oni uvijek ispituju svoje izbore i odluke kao roditelji. E i onda počinju manipulirati s „mrzim te, ti me ne razumiješ, nisi fer“ i sličnim izjavama. I pogodite što? Ako im to uspije, nastavit će s istim ponašanjem.

Ponekad im na njihovo „mrzim te“ možete odgovoriti s „hvala“ jer realno, u tom trenutku, zadnja stvar na svijetu koju žele je da se vi osjećate dobro i ponosno. Pogotovo kad je u pitanju tinejdžer. Raspravljati se s tinejdžerom je kao raspravljati se s pijancem.

I dalje naravno ne popuštajte u svom naumu. Djeca moraju čuti da razumijete njihove osjećaje, ali moraju i shvatiti da ne ćete dopustiti svakakvo ponašanje.

Kad osjećaji splasnu, razgovarajte s njima o tom događaju i dajte im alate koje mogu koristiti kada su suočeni s određenim osjećajima.

Koliko god određena ponašanja bila razvojno prihvatljiva, moramo im „održati lekciju“. Moramo im pomoći da shvate utjecaj svojih postupaka i riječi na ljude do kojih im je stalo. Moraju naučiti da su odgovorni za svoje riječi koliko god imali godina. Riječi bole i ne mogu se samo tako povući. Srećom, za njih i za vas, tu je i opraštanje – još jedna važna lekcija koju u toj situaciji možete naučiti svoje dijete.

Ljubavlju protiv „mržnje“…