Iz dnevnika istraživača

Stvari su relativne, ponekad su svi u pravu, a neki ljudi vide neke stvari drugačije od ostalih

09:30h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Naš mali grad svjedok je nekoliko novih stanovnika. Kineske trgovine i njihovi vlasnici dašak su novih ljudi i udaljenih krajeva. Neki građani ih vjerojatno simpatiziraju, drugi se boje azijske invazije, a treći još nemaju mišljenje o tome.

Pri tome valja na umu imati da ostale nacije mogu biti različite i to treba prihvatiti. Inače bi se moglo svašta desiti, a zadrtost je jedna od najnepoželjnijih.

Za razliku od Koprivnice, stare kamene ulice Qosqa ili starijeg naziva Cusca svakog dana gaze, valjda na desetine ljudi različitih nacija, boja kože, jezika i vjera. Ta negdašnja prijestolnica moćne države kojom su vladali Inke, sada je nezaobilazno turističko odredište na putovanjima kroz Južnu Ameriku. To je ujedno i baza prema nekad izgubljenim, a sada previše poznatim ruševinama Macchu Picchu. Za vrijeme moje južnoameričke ekspedicije boravio sam neredovito par tjedana u stanu, doslovno u središtu Qosqa. Naša ekipa dobila ga je na besplatno korištenje od dobrih tamošnjih Hrvata. Jedino nije baš uvijek bilo vode pa smo bili prisiljeni koristiti javni WC na središnjem trgu, pogotovo što smo bili u stalnim pregovorima s dijarejom.

Bila je to za neuredni i prljavi Peru divna građevina, taj javni WC. Odmah smo zavoljeli tuševe i kabine sa školjkama na jednoj strani te lavaboe i pisoare na drugoj. Još se raznježim dok se sjetim tih čistih bijelih zidova, sklizavih pločica i ogledala u kojima sam

Cusco // Foto: Goran Šafarek
Cusco // Foto: Goran Šafarek

jasno visio svoje zaraslo lice. I u taj smo raj jednog dana navratili, samo na brzinu da obavimo posao. I dok smo bili nagnuti za pisoarom, ušao je jedan Indijanac. Imao je na sebi pravi pončo, kapu čini se da je stigao upravo s visokih pašnjaka Anda. I čučnuo se pored nas i stao se umivati. U pisoaru.

Moj kolega Zero nije mogao vjerovati što se zbiva. Tamo gdje on piša, ovaj pere lice. Indijanac obavio svoje i sasvim normalno izašao. Poslije smo pričali: vjerojatno je prvi put sišao s planine, školjku nikad vidio nije. A čuo valjda kako voda curi u tom javnom WC-u. Ušao unutra i vidio bistru vodu u pisoaru i sasvim logično pomislio – evo izvora. A zašto ne? I ja sam se sto puta zaletio do neke česme i pio vodu, a ni pomislio nisam ne koristi ju netko za druge svrhe. I tako se naš Indijanac umio, možda i srkno malo vode, uvjeren da se super snašao u stranom, novom gradu. A možda je i pomislio kakva su bagra bahata ovi gringosi, da im u izvore pišaju.

I tako se završio ovaj civilizacijski sukob, bez žrtava, i povrijeđenih. Samo je ostalo saznanje da su stvari relativne, da su ponekad svi u pravu, da neki ljudi sasvim normalno vide neke stvari drukčije od ostalih. Amen.

čitam...