U koprivničkoj Galeriji S u četvrtak će biti otvorena izložba akademika Ivana Kožarića, nedvojbeno najvećega živućeg hrvatskog umjetnika.
Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 29. srpnja s početkom u 20,30 sati, a tom prigodom govorit će likovni kritičari Ivica Župan i Marijan Špoljar.
Ivan Kožarić rođen je 1921. godine u Petrinji. Završio je kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Počeo je izlagati 1953. godine i do sad je priredio više od stotinu samostalnih i sudjelovao na preko 200 skupnih izložbi.
Pozivan je na najznačajnije svjetske umjetničke smotre (Biennale u Veneciji i sao Paolu, kasselska Documenta, Muzej moderne umjetnosti u Parizu). Redovni je član HAZU, a živi i radi u Zagrebu.
Izložbu organiziraju Pastorala i Forma biro, a program Galerije S pomažu Grad Koprivnica i Koprivničko-križevačka županija.
U stilski, medijski, tehnički i sadržajno raznolikoj Kožarićevoj „produkciji”, posljednjih godina prevladavaju dva područja koja sad već imaju karakter osobne umjetničke legitimacije. Jedno su napisana razmišljanja, izjave i stavovi koji poprimaju karakter sentenci, a drugo crteži na kojima je lapidarna, spontana i u jednome potezu izvedena okomita crta, bilo kao jedini motiv, bilo kombiniran s nekim drugim, uglavnom stiliziranim, sadržajem. Oba motiva njegovih crtačkih listova rezultat su jedinstvena Kožarićeva osjećaja i stava da su optimizam, radost i vedrina bitne pokretačke vrijednosti svakoga, pa i umjetnikova života i da je njihovo isticanje – usuprot praksi koja umjetničke postupke izvodi iz stanja krize, melankolije i straha – ne samo moguće nego izvedivo i sentencionalno.
Čak i pod pretpostavkom da je optimizam dijelom Kožarićeva reakcija na „duh pesimizma”, koji se ovim društvom širi kao modna infekcija, ne možemo količini tih iskaza oduzeti moć i karakter individualnog, stvaralačkog opredjeljenja. Pri tome, dakako, ne treba biti doslovan u zaključcima: iskaz „Sve pršti od ljubavi”, na primjer, koliko je god intencionalno određen i paradigmatično usmjeren, u konačnici ipak ima bar malo i ironičnu konotaciju. Jer, da i hoće Kožarić ne može pobjeći od vlastite, recimo, gorgonaške prošlosti, od duhovnog stanja i atmosfere koju umjetnik najpreciznije dijagnosticira kao osjećaj otuđenja i apsurda.
Doslovnoga čitanja djela ne može biti i iz tog razloga što svaka Kožarićeva gesta ima konceptualnu pozadinu, pa je u njoj sublimirano niz značajki čije se vrijednosti mogu kontekstualno odrediti. Kada u jednome od prvih takvih tekstualnih iskaza Kožarić poziva umjetnike svijeta da učine odljev zemaljske kugle, utopističku razinu poruke treba relativizirati imaginativnom i romantičarskom aurom te Ideje; kada, po autorovu nazoru, sve pršti od ljubavi, lako je moguće da nekontrolirana snaga i eksplozivnost čina neke mogu i ozlijediti.
(Iz predgovora Marijana Špoljara)