Društvene igre početkom prošlog (i krajem pretprošlog) stoljeća

22:58h
0
S izložbe u Muzeju grada Koprivnice // Foto: www.muzej-koprivnica.hr

Pojam čovjekovog slobodnog vremena i igre najpreciznije je definirao Johan Huizing (1955) u knjizi “Homo ludens”. Huizing definira igru kao slobodnu djelatnost izvan polja ozbiljnosti stvarnog života, no u isto vrijeme, čovjek koji se igra – homo ludens – proživljava sve krajnje intenzivno i ozbiljno.

Od igranja čovjek nema nikakve koristi do zadovoljstva koje postiže u svoje slobodno vrijeme igrajući se prema unaprijed određenim pravilima. Igranje potiče međusobno druženje i zajedničko provođenje slobodnog vremena.

Danas, kada druženje podrazumijeva društvene mreže, a međusobna salonska druženja sve više, uslijed privida pomanjkanja slobodnog vremena, pripadaju protokolarnim i obiteljskim obavezama, dok slobodno vrijeme provodimo pred ekranima televizijskih prijamnika i računalima, zavirili smo za Vas u muzejsku zbirku dr. Vladimira Malančeca koja nam je otkrila kako su slobodno vrijeme provodili u salonu koprivničke građanske obitelji u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.

Daleko više slobodnog vremena obitelj je provodila zajedno u salonu: čitali su, pisali, slikali, svirali, razgovarali i igrali salonske društvene igre.
Na neke od njih podsjećamo Vas ovom malom izložbom organiziranom u povodu Noći muzeja 25. siječnja 2013., u kojoj smo, ako niste toga u potpunosti svjesni, organizirali i Vaše slobodno vrijeme.

KARTAŠKE IGRE i danas su najrasprostranjenije društven igre, iako ljudi sve više kartaju na računalnim igricama a sa suigračima su u vezi preko interneta. Igrače karte iz fundusa i crteži Fedora Malančeca potvrđuju kako se u ono vrijeme igrao Pasijans kao igra za jednog igrača, ali i igre za više igrača kao što su Bridž, Piket, Whist, Marijaš, Pikova dama, Kanasta, Bela, Poker (.) O popularnosti kartaških igara u 19. i 20. stoljeću puno govori glavni lik iz jedne knjige Anne Bronntë (1820-1849): .igrati karte .
veoma je korisno u životu: to razvija ljubaznost i učvršćuje društvenost.

Društvene igre postoje otkad postoji ljudska civilizacija, a tijekom povijesti su se pojavljivale i nestajale. Stari Mezopotamci, Rimljani i Inke poznavali su različite vrste igara, igre na tablama kao što su labirint, šah, backgammon, guskina igra ili “Čovječe ne ljuti se!” do kockarskih i kartaških igara. Najrazličitije salonske društvene igre bile su namijenjene zabavi, učenju, razmišljanju i druženju prema unaprijed dogovorenim pravilima i sustavima, a iz Zbirke smo izdvojili samo neke od njih: igre pitanja i odgovora, putovanja, tombole, činkvine, igrače karte.

Društvene igre dobar su način razvijanja komunikacije koja je koliko-toliko skladna kako bi se igra mogla odvijati normalnim tijekom. Igranje u društvu, a ne za računalom ili igraćom konzolom, dobar je način kako usvojiti pravila, kontrolirati agresiju i naučiti gubiti te shvatiti značenje opće poznate fraze: “To je samo igra!”

Izvor: Muzej grada Koprivnice, autor: Draženka Jalšić Ernečić