Kolumna: Glas s ulice / Što čitaš?

11:50h
0
autor-perkov

Internet pojeo tisak

Novine // Nije isto čitati s monitora i s papiraNedavno sam kratio vrijeme surfajući po nekim temama na forum.hr. U naletu nostalgije, mnogi su se sjetili časopisa za mlade na kojima su generacije odgajane, te su s oduševljenjem i na radost kolekcionara skenirali neke brojeve, naslovnice, članke, stavljali slike na forum i pružili nam malo radosti da vidimo kako se to živjelo nekad, koje su furke bile aktualne i sl. Internet je pojeo tisak, mnogi časopisi namijenjeni kulturi mladih nestali su i pojavili se neki novi, koji se bave svim i svačim površno ali ničim detaljno. Naravno, neki su preživjeli premjestivši svoje bivanje na internet.

 

Tisak je skup, kompliciran i na kraju je pitanje koliko se to sve isplati, koliko ostaje remitende, koliko ljudi je spremno kupiti neki broj i sl. Mislim da prodaja načelno nikad nije bila neki problem, jer je svaki časopis imao svoju publiku koja ga je vjerno kupovala. Mnogi se sigurno sjećaju napetog iščekivanja određenog dana u tjednu (ili mjesecu), kada se više puta dnevno hodočastilo na kioske u nadi da je dostavni kombi isporučio novi broj najdraže nam tiskovine. Sve one gospođe na kioscima već te poznaju i već s deset metara sliježu tramenima kao znak da „nije došlo“, ili se osmijehuje u znak „došlo je!“. Onda vadiš onaj sitniš koji si skupljao malo pomalo, odričući se sendviča za vrijeme velikog odmora. Napokon dobivaš svoj najdraži časopis, zaljubljeno ga gledaš, prvo proučavaš naslovnicu nekoliko minuta, upijaš svaku nijansu boje, pomno čitaš sve naslove jedno dva-tri puta, zatim ritualno okrećeš prvu stranicu… Dolaziš pred školu, ekipa već sa sto metara viče „Daj mi da vidim!“, zajednički listate, komentirate, imate materijala za višednevno prepričavanje. Ajmo malo redom, krenuvši od osamdesetih…

Novovalne osamdesete

JakupecKraj sedamdesetih i početak osamdesetih bile su jako važne godine za kulturu (i sve subkulture) mladih. Scena je bujala na svim razinama, te se na kioscima tražio broj više nekih časopisa namijenjenih mladima. Na razini Jugoslavije najpoznatiji je bio Polet. Nastao je puno prije osamdesetih, a časopis je bio uređivan od strane mladih novinara koji su danas poprilično poznati (Denis Kuljiš, Nino Pavić, Hrvoje Glavač…). Časopis se bavio problemima mladih, studenata, ponajviše kulturom koja je buknula za vrijeme novog vala, a u koju je spadalo sve – od glazbe, preko izložbi i stripova, do kazališta. Polet se nerijetko doticao i politike, mjestimice veoma provokativno. Surfajući netom nisam uspio naći nijednu naslovnicu ili skenirani broj Poleta, šteta. Ili nisam dovoljno dobro tražio, ili zbilja nema. Časopis koji je obrađivao isključivo glazbene teme bio je Đuboks, posebice omiljen među mladima. Uz većinu tiraža išla je uz magazin i ploča, razlog više zbog da se spomenuti artikl kupi. Krajem osamdesetih nastao je neki časopis za mlade poput današnjeg Teena s nazivom Ćao, dok je na lokalnoj razini izlazio LOK (List omladine Koprivnice).

Cao tifoČasopis je uređivao Željko Krušelj, ondje su pisali i Krunoslav Jajetić, Davor Ivančan, a za fotografije je glavni bio pokojni Mladen Jakupec. List se bavio temama za mlade, glazbom, radnim akcijama, pomalo kulturom, kako mi rekoše, zadirao je i u politiku, barem onoliko koliko se u to vrijeme smjelo. Izlazio je jednom mjesečno, dok je recimo Polet imao češću nakladu. Ne znam hoće li se stariji čitatelji prisjetiti tih časopisa, jer nisam baš adekvatan da pišem o osamdesetima detaljnije s obzirom da sam dijete devedesetih. U osamdesetima su mi glavna preokupacija bili Disneyevi crtanci, Evoksi i preživljavanje svakodnevne vrtićke gnjavaže (dok se sjetim mirisa bijele kave po hodniku vrtića Maslačak, ma Proustovi kolačići Madeleine su trivijalna bezvezarija).

Navijački naklonjena mladež Grafitkupovala je Sprint, te talijanski Supertifo u kojem su poput djece uglavnom gledali slike, jer talijanski je malo tko znao. Nije ni čudo mnogi iz tog razdoblja imaju znanje talinanskog ograničeno na pojmove „in transferta, in azione, fumogeni, torciata, gradinata, maglia biancorossa, sciarpata, bandiera rossoblu“ i sl.

supertifoAko ništa, barem smo znali boje. Nakon što su ga u Hrvatskoj prestali naručivati, netko je na splitskoj rivi napisao grafit „Oćemo Supertifo“, koji je stajao 20 godina kao spomenik urbanoj kulturi grada pod Marjanom, dok nije vandalski prebojan jer „nagrđuje fasadu“. Supertifo se inače mogao kupiti i u Koprivnici na nekim kioscima (sad to zvuči nevjerojatno), a zadnjih godina dobavljale su mi ga frendice s maturalca po Italiji, pomalo nevoljko jer nisu znale krije li se iza naziva Supertifo neka opskurna talijanska pornografija.

Devedesete

Heroina NovaPrije nego li je počeo Domovinski rat, diljem Jugoslavije navijačka scena bila je na vrhuncu. Plave levisice i zelene spitke nosili su gotovo svi, a golemo tržište mladeži iz Torcide, Delija, Bad blue boysa, Fukara, Hordi zla i ostalih grupa misterioznih naziva bilo je kao stvoreno da distribuciju specijalne tiskovine. Počinje izlaziti Ćao tifo, koji se bavio isključivo navijačima. U njemu su navijači slali izvještaje, mogli su pisati pisma, male oglase… Nastao je beskonačno velik sustav za kupoprodaju i razmjenu materijala, mnogi su stekli nove prijatelje, pojedine slike su se izrezivale kako bi se „prepoznalo protivnika na idućoj utakmici“ i sl. Kada je počeo rat dosta toga je izumrlo, sve do 1994.-1995. Onda je krenuo novi val subkulturnih tiskovina, na raznim područjima i na raličite načine.

U glazbi Fanzinisu to bili osječka Heroina nova (rock časopis, ubrzo propao) i još poneki, a počeo je izlaziti i velik broj fanzina diljem Hrvatske. Bendovi su im slali svoje kasete i slike, u nadi da će im netko objaviti bilo kakvu recenziju. Uglavnom su se doticali rock, punk i hardcore glazbe, najpoznatiji je bio Adijo pamet iz Kutine. Samo u Kutini, gdje je punk scena bila vrlo jaka, izlazilo je 4-5 fanzina, dok ih je u ostatku države izlazilo desetke. Neki konstantno, neki u tek nekoliko brojeva, pojedini samo jednom. Sistem izrade fanzina bio je DIY (do it yourself), dakle ljudi su sami crtali i pisali tekstove na pisaćoj mašini (pa i rukom), stavili neku sliku, a zatim to umnožavali na kopirnom aparatu. Zbog ograničenih financija fanzini su imali izuzetno malu nakladu, osim ako je netko ima starce koji su na poslu imali pristup fotokopirki ili jačem printeru. U fanzinima su se nalazile reportaže s koncerata, oglasi, intervjui s bendovima, tekstovi o određenim događanjima, najave, priče, kolejakve kolumne (u kojima su ljudi pametovali kao što ja pametujem vama), pjesme i sl.

Od poznatijih tu su još bili Zbrda zdola (Zabok?), te TifoŽedno uho, koje se i danas izdaju na internetu. Počeli su izlaziti navijački listovi Tifo i Navijačka tribina (uredništvo u Rijeci), koji su imali materijala s obzirom da je navijački entuzijazam, unatoč ratu, debelo egzistirao. Štoviše, nastalo je mnogo malih navijačkih skupina, čiji su članovi revno pisali i slali fotke, izvještaje, na duplerici bi redovito bio poster, u rubrici „Pisma“ navijači bi se prepucavali sočnim hrvatskim izrazima koji su redovito uključivali Isusovu krv, Boga, te dalju i širu rodbinu. Vitalan dio časopisa bili su živopisni mali oglasi objavljivani na nekoliko stranica. Što je klub bio manje popularan, cijena šalova i dresova je rasla (svaka mamina maza je imala dres Milana ili Barce, dok vlasnik rekvizita Panathinaikosa, Osijeka ili Nantesa bio poštovan). Oglasi su bili prilično zabavni, u stilu „Prodajem šal stari Dinamo za 60 kn. Ćiro je peder!“, ili „Mijenjam kolaže Torcide iz osamdesetih za šal Rijeka. Šibenčani dobit ćete batina, pozdrav od Zadrana“. Najposebniji mi je bio momak zaljubljen u pjevačicu Mineu (sjećate se, Vrapci i komarci, a bila je i ona 15 godina mlađa i zgodnija) „Kupujem šalove Osijeka i Reala, Minea volim te“, ili „Prodajem 10 baklji cijena po dogovoru, Minea javi mi se dok dođeš u Split“. Oprostite mi što ovoliko tupim o navijačkim magazinima, ali dosta je ljudi na tome odraslo, mnogi će se sa sjetom prisjetiti i one nagradne igre u „Tribinama“ gdje je prva nagrada bila 10, druga 5, a treća 2 baklje, pa su to onda smanjili. Sad bih pisao o još nekim stvarima, ali ne smijem, možda neki drugi put. Riječke Tribine bile su crnobijele na lošem papiru, kvaliteta fotki očaj, dok su nove, zagrebačke bile šarenije, manjeg formata i kvalitetnijeg papira. S obzirom da se pisalo više o hrvatskom, a manje o jugoslavenskom sportu, bilo je tu mjesta za manje skupine iz manjih sredina, bili bi skroz sretni ako bi se negdje pojavila slika koprivničkih Kronikusa sa Slavena ili Podravke, ili ako nas netko spomene u tekstu. Ako se netko pronašao na slici bio bi skroz sretan, u novinama si čovječe, a danas pojavom interneta svaka šuša može doći u medije. Bila je i rubrika „Zoom reporter“, gdje bi zumirali nekog na tribini i i zaokružili ga, ako si to bio ti, trebao si se javiti redakciji pa bi dobio neku nagradu, uglavnom navijački šal po izboru. Tifo magazin bio je specifičan jer se oštro nametnuo protiv represije diktatorskog HDZ-a i Tuđmana koji su promijenili ime Dinamo. Reporteri Tifa nisu smjeli dobivati akreditacije za Maksimir, a intervencijama vladajućeg režima Tifo je izlazio sve manje, jer su ih optuživali da su „magazin financiran od Soroša i nekih Srba, a uredništvo je u Beogradu“. Spomenuo bih da je „alternativa“ svim tim magazinima bio časopis za mlade Teen, koji su uglavnom čitale curice, zna se već koja je tamo tematika. Gorko se prisjećam telefonskog pozive ponosne tete, koje je rekla da svakako kupimo novi broj i okrenemo tu i tu stranicu. A kad tamo – moj bratić, daje neku dementnu izjavu o svom neafirmiranom stajalištu u svezi ničeg pametnog, još mu objave sliku na dva mjesta. Nakon toga sam ga se odrekao, bilo je to prije desetak godina, a ni danas se ne pozdravljamo.

Za kraj čuvam anegdotu o poznatom prvom broju DOP magazina. Začetnik i sadašnji voditelj DOP projekta, Anđelo Jurkas, priredio je nakon puno muke prvi broj, sve spremio na hard disk i krenuo Tribinavlakom za Koprivnicu. Ekipa ga je uzbuđeno očekivala. Izašavši iz vlaka protegnuo se, udahnuo podravski zrak, te se lupio po čelu shvativši da mu je u vlaku ostao ruksak s hard diskom. Nakon nekoliko tjedana g. Jurkasu na vrata stiže primjerak, fino odštampan – u Beogradu. Naime, netko je pronašao ruksak, pročačkao hard disk, izdao novouređeni prvi primjerak DOP-a pod drugim imenom, potpisao sebe i svoje kolege pod članke i uredništvo, a zatim prvi primjerak poštom poslao Jurkasu. Onako, iz čiste zlobe, da mu zagorča dan (i čitavu godinu). Da se to meni dogodilo od bijesa bih krenuo u Beograd pješice, no desetak godia kasnije ovo ostaje zanimljiva anegdota kojoj se možemo nasmijati. DOP je s godinama postao renomiran i izdaje se i dan danas, na internetu naravno. Sistem pisanja za takve časopise uglavnom je bio volonterski i još uvijek jest (dakle, bez honorara), jer ima ljudi koji cijene da mogu nešto pisati i objaviti, te da time na neki način i doprinijeti kulturi ili određenoj subkulturnoj sceni, bez sebičnog zapitkivanja „se to kaj plaća?“.

 

Novi milenij

DopNemam pojma kako da nazovem ovo današnje doba, možda „desete“? Kako bilo, zamrli su navijački časopisi, a sporedno s njima masovno se raspala i navijačka scena. Punk je još uvijek egzistirao, no fanzina je bilo sve manje. Unazad nekoliko godina potiho su nestali, dolaskom blogova, myspace-a i sl. novotarija postalo je puno lakše, ali i neusporedivo jeftinije (besplatno) prebaciti tekstove na internet. Nije to bilo ni tako loše, jer su tekstovi i slike postali dostupniji, širi krug ljudo mogao je to i čitati, a s radom počinju i online glazbeni portali gdje si mogao na jednom mjestu čitati recenzije albuma, najave koncerata i reportaže s istih. Vitalni dio internetskih sajtova postali su forumi, gdje su ljudi mogli međusobno komunicirati, razmjenjivati informacije i materijale, stavljati linkove za download albuma. Recenzije u fanzinima postale su bespotrebne – svaki bend dobio je svoj web sajt, ili u novije vrijeme myspace profil. Uvaljen u stolac, pijuckajući sokić u kasnim satima i jedući puding koji ti je mama brižno dostavila da se malo „zasladiš“, lijepo klikneš tu i tu, te ulaziš u glazbeni svijet gdje možeš sve vidjeti, pročitati i što je najvažnije – odmah poslušati i sam ocijeniti. Ma kakve recenzije i kritike, što će ti tuđe mišljenje ako imaš i svoje? Osvrnemo li se na lokalnu razinu, Udruga podravskih studenata izdavala je časopis Podravska reč. Bio je to zanimljiv list uređivan od strane studenata, doticao se kulture i glazbe, zavičajnih tema i obilovao je kojekakvim recenzijama i top ljestvicama. Mnogi su u njemu objavljivali literarne pokušaje koji su bili uglavnom dobri, pogotovo oni na kajkavskom narječju. Unazad dvije godine Podravska reč je prestala izlaziti, a iščezli su i susreti podravskih studenata srijedom u klubu Podravac u Ilici. Velika šteta! U Domu mladih je svojevremeno bio otvore AKIČ (alternativna knjižnica i čitaonica), koja je nudila literaturu u obliku hrpe domaćih i stranih fanzina i odličnih knjiga koja se bavila subkulturama, punkom, anarhizmom, vegetarijanstvom, ekologijom i sličnim. Funkcioniralo je jedno vrijeme, a onda odumrlo zbog nevelikog interesa mladeži kojoj se vrhunac subkulture svodi na lokanje u parku. Ne znam jeste li primijetili, no pojavom interneta nestali su i plakati za koncerte – većina promocije ide preko neta i raznih glazbenih stranica, te bulletin listom na Facebooku ili Myspaceu.

Iako u suštini sve to nije loše, dapače odlično je – nedvojbeno fali ona napestost odlaska na kiosk, traženja sitniša po đepu, pa osjećaj listanja svježeg mirisnog papira i glad za novim člancima, slikama…. TerapijaNavijačke udruge pokrenule su izlaženje svojevrsnih, prilično kvalitetnih fanzina, među kojima su prednjačili Torcida magazin i Ajmo plavi (BBB), no iz financijskih razloga i to izlazi sve rijeđe, ili ne izlazi uopće. Koliko god čarobno bilo čitanje tiskovina, one su sve manje prisutne i uskoro će potpuno nestati. Novije isforsirane časopise poput Klika, FHM i sl. izbjegavam. Jednostavno, nije mi to to… Problem je i konzumenata – mnogi entuzijasti koji su krenuli s pokretanjem časopisa i fanzina, uz salve oduševljenja naišli su i na zid koji nisu mogli preskočiti, a izgleda otprilike ovako: „Super ti je ovo, al trenutno nemam 5-10-15 kn“. U nedostatku tiskanih izdanja, nisam jedini koji skuplja tekstove po internetu, onda ih printa i brižljivo čuva po kojekakvim fasciklama i registratorima. Nerijetko dođe kao dobro štivo prija spavanja (ili dok nestane struje). Također bih vam savjetovao, ako imate igdje na internetu objavljeno nešto do čega vam je stalo, odmah to printajte – web stranicu su danas tu, sutra ih nema, ode server, ode hard disk, znate već sve. Printajte, jer kad jednom izgubite – izgubit ćete zauvijek, a onda će vam biti jako žao.

 

čitam...
Loading...