KOLUMNA: Otvorene gradske karte // Iz radne sobe imam pogled na koprivničko dopisništvo HTV-a u Šenoinoj ulici

13:45h
0
111102-icm-karte

KARTE BROJ 62 // Iz radne sobe imam pogled na koprivničko dopisništvo HTV-a u Šenoinoj ulici // Ispred dopisništva u 14 sati i 40 minuta u utorak 14. siječnja vidim tri parkirana automobila, jedan službeni i dva novinarska // Dobro je. Još su uvijek tu! // Al’ ne vidim bicikl: tko je dobio otkaz?

OD JADA I ČEMERA DO NESTANKA

Tko god je rekao da nas televizija zaglupljuje, točno je rekao. Ali ne televizija, već ljudi koji vode televizijske kuće i koji bez imalo milosti režu, naturaju i navlače za svoje. U pozadini je najčešće politika. Odavno je Koprivnica trebala imati svoju televiziju, ali su se novcem najjače tvrtke opremale slavonske neke televizije, a Koprivnica se tretirala kao bjelovarska provincija. Bjelovar je zasluženo u ratu bio teve centar, jer je bio najbliže raspoloživo slobodno mjesto na zapadnoslavonskom ratištu. Osnivanje i opremanje inicirao je Zlatko Mehun. Koprivnički teve novinari, među kojima sam i ja bio od 1993. godine, sve do osnivanja koprivničkog dopisništva (još uvijek u ratno vrijeme), morali su putovati u Bjelovar, a odatle u Lipik, Pakrac, Kutinu, Daruvar i kasnije i južnije. Nisu imali utjecaja na uređivanje, jer je sva moć upravljanja bila u drugim rukama.

Kad je osnovano koprivničko dopisništvo, ono je bilo kadrovski posloženo kao produžena ruka dotadašnjeg ustroja, dakle s uređivačkim utjecajem drugih. Uvjeta za napredak nije bilo, jer je dopisništvo sa studijem bilo smješteno u upravnoj zgradi Podravke, gdje se kraj portira nije moglo ulaziti samo tako i gdje praktički niste mogli dovesti gosta na razgovor, a kamoli na kavu. Šefovi dopisništva bili su ljudi zaposleni u Podravki i oni koje je tadašnje rukovodstvo Podravke uz blagoslov politike postavljalo. Tako je, uz još njih u povijesti nekoliko, šef bio i čovjek koji se hvalio da ima iskustva s informiranjem, jer je bio u komisiji za informiranje ondašnjeg Saveza sindikata Hrvatske u Zagrebu. Nije se poštovalo znanje i iskustvo u struci. Dovoljna je bila članska iskaznica, zna se koja. Takvom šefu mrskom novinaru (a to sam bio ja, pogađate) jednostavno je bio zabranjen ulazak kroz Podravkinu portu, nisam mogao više tehnički raditi za sportski program, jer nisam mogao ući na montiranje priloga. Doduše, bilo je i razloga: rekao sam prije toga da u koprivničkom studiju vladaju jad i čemer. Što je slučajno bilo i prezime jednog vladajućeg gospodina šefa. Za njegovu odluku doznao sam u kafiću Croatia, gdje smo se nekad okupljali. To je postala anegdota i prepričavala se. Nimalo se ne stidim toga, jer je to bio stvarni odslik jednog vremena, tj. nakon pet godina samostalnosti.

 

SMJEŠTAJ DOPISNIŠTVA U ŠENOINU ULICU STVARAO JE NADU I OMOGUĆIO SLOBODU KRETANJA NOVINARA

Ideje o stvaranju koprivničke televizije tamo su propadale u vodu, a iz lošeg okruženja novinari su odlazili u sredine gdje neće biti omalovažavani i podcjenjivani, među njima i Tanja Novak, kasnije na Novoj TV, danas na AlJazeeri. Kad je dopisništvo preseljeno u Šenoinu, to je bio dašak slobode i nade. Ipak nije bilo portira! Kao ranije iz neprirodno smještenog studija u Podravki otjerani novinar mogao sam slobodno ući kroz vrata i jedno vrijeme nastavio raditi sportske izvještaje. U tom, sadašnjem, dopisništvu bilo je ugodno raditi.

Potez gradske uprave da se osigura zgrada za rad dopisništva pokazao je da je ipak postojalo zrnce razumijevanja za informiranje, koje je pokazano i ranije kad je kupljen prostor za rad dopisništva Večernjeg lista u Koprivnici. Ni jedan drugi medij, osim Glasa Podravine, nije imao tu sreću, iako sam, a pričam isključivo o osobnim iskustvima, bio, recimo, 13 godina dopisnik Večernjeg i Vjesnika, poslije samo Vjesnika. Radno mjesto bilo je ili u iznajmljenom prostoru Glasa Podravine ili, kasnije, doma. U stanu. Isto je bilo i s Radio Zagrebom, kasnije Hrvatskim radijom, radno mjesto u stanu, tonski prilozi snimani u radnoj sobi, uz zvukove tučenja šnicli i miksanja sokova kod susjeda ili prolazećih motocikla bez auspuha.

A iz politike ili neke druge društvene grupacije, nikada niti jedna riječ za osiguranja smještaja, ili nekih traženja poboljšanja statusa. Nikakvi kontakti s redakcijama, a tada je bilo moguće intervenirati u korist svojeg mjesta u informativnom poretku države. Dopisnik je bio Pale sam na svijetu, osim kad je pogriješio u objavi nekog slova, onda su se pojedine stranke podizale na zadnje noge i pokušavale diskreditirati dopisnika koji nije potpisao pristupnicu. Bože, kako su se ružno i jadno ponašali!

Pojava privatnih novina i drugih medija nemaju veze s ovom poviješću koju opisujem.

Ali, ni dan danas Koprivnica nije oformila vlastitu televiziju, već je nakon Bjelovara postala prirepak i Čakovca i Varaždina. A sve se plaća. Hoćete li gledati utakmicu Podravka Vegeta – Rostov-Don na jednoj od Arena onda klub treba platiti 40.000 kuna (ne znam otkuda), a i svi drugi naplaćuju.

Zbog omalovažavanja Koprivnice u elektroničkim medijima i nebrige naše vlastite sredine da se razvije ta danas tehnički vrlo jednostavna grana informiranja, tu smo gdje jesmo. Pa nas ukidaju. Vratit ćemo se na vrijeme kad smo Pokec ili Pipa stariji i ja (oni su svoju karijeru na teve počeli kao moji snimatelji) sjedali u njihove aute i – pali kam treba.

A što to imamo danas tako kvalitetno na Hrvatskoj televiziji da treba ukinuti provinciju?

Sad ćemo malo ironično.

 

VAMPIRSKI DNEVNICI S NOĆNIM JAVLJANJIMA ISPRED SUDOVA

Imamo vampirske dnevnike na televizijama. Ne kao horor ili SF serije, već kao informativne emisije. Poput vampira pojavljuju se u noći pred sudovima, državnim zgradama, institucijama, u kapute i šalove omotani teve djelatnici i u zastrašujućoj noćnoj tami serviraju nam dnevne, na svijetlu sunca dogođene dogođaje.

Ovim nemaštovitim noćnim teve uradcima po pristupu konkuriraju jedino reklame za filmove i serije, u kojima spikerski likovi zatamnjenim, iritantno-tajanstvenim glasovima i prigušenim i oduženim iz dna grla ispuštenim samoglasnicima na kraju riječi i rečenica (otprilike: istinAAAAA…), tjeraju u očaj poštene hrvatske bakice i djedove, djecu i srednji sloj koji je imalo osvješten i, malo više, medijski osvješten. I uvijek jedni te isti ćurlići i plešu sa zvijezdama i vode sportsku emisiju. A ja plaćam pretplatu! Znamo da zapošljavanja baš i nema, ali mora li isti televizijski lik u podne čitati reklame tajanstvenim glasom, navečer tancati sa zvijezdama, a sutradan u podne voditi razgovore u sportskoj emisiji? A pojavljuju se manje-više uvijek i isti sugovornici. Možda i zato što je sport na televiziji o kojoj, slutite, govorim, bačen na marginu, sportski novinari rastjerani, za novo rukovodstvo sport je valjda nužno zlo.

 

MINISTAR JOVANOVIĆ MORA U ŠKOLE UVESTI OBAVEZNI TURSKI I ŠPANJOLSKI JEZIK

Ministar Jovanović bi trebao poraditi na uvođenju španjolskog i turskog jezika u škole kao obaveznog. Jer kako će se mladi naraštaji odgajati na serijama koje uvozimo iz Turske, Španjolske, Meksika i drugih? Djeca moraju shvatiti otkud toliko tuge i plača u bogastvu, u sarajima i raskošnim dvorcima i kućama, uz poznavanje španjolskog, jer će tako lakše shvatiti kako je nama dobro u Hrvatskoj što imamo tako svjetski orijentirane televizije, koje nam daju plač i tugu bogatog Orijenta. Nije dobro biti bogat. Plač i tuga. Nesreća optočena zlatom.

Za domaće potrebe serviraju nam prave domaće nesreće, seciraju svaki kiks bilo koga, dnevnike pretvaraju u crne kronike. Jasno je onda da Koprivnica nema mjesta ni u informativnim emisijama, jer nema dovoljno mrtvih u nesrećama niti dovoljno kradljivaca narodnog dobra. Imaš li kojeg mrtvog? Krađu? Nešto protiv premijera, Jovanovića? Ne? Slobodni ste danas. Ne treba nam ništa.

Zato nam treba domaća televizija koja će pokazivati i uspješne ljude, a ne samo nesreće i nesretnike. Nismo mi baš tako nesretan narod, narod bez ljubavi, bez kulture. Treba nam domaća televizija koja će širiti optimizam i vjeru u vlastite mogućnosti i realan pogled na svijet, bez mistike i zazivanja u pomoć nekih dobrih duhova. Tako nam Bog pomogao.

Dok se to ne dogodi moramo slijediti uređivački trend nemaštovitih iz metropole i povesti se za njihovim primjerom.

Pa sam odlučio da od sada o rukometu, za web kojeg (još uvijek) uređujem, pišem na laptop samo u tamnoj večeri ispred jedne od sportskih dvorana, zamotan u crnu jaknu, šal i s crnom vunenom kapom na glavi.

Radi stvaranja veze s javnošću, u početku pisanja obratit će mi se direktorice mojeg najdražeg kluba Boška ili Ljerka:

– Ivo?

A ja ću ih onda pozdraviti i početi pisati. Kad obavim svoje na hladnom asfaltu s povremenim okretanjem glave prema dvorani kako bih utvrdio i potvrdio autentičnost javljanja, postavit ću upit:

– Boška? Ljerka?

A tako zamišljeno autentično javljanje završilo bi odjavom:

– Bio je to Ivo Čičin-Mašansker, dugogodišnji poznavatelj svih lokalnih medija, a i šire, kao novinar, reporter ili fotoreporter ili urednik ili dopisnik Glasa Podravine, Koprivničkih novina, Podravskog lista, Radio Koprivnice, lista Podravka, Feferona, Hrvatskog radija, Hrvatske televizije, Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Vjesnika, Sporta plus (uh, ti su mi ostali dužni kompletni honorar za godinu dana), povremeno Slobodne Dalmacije i tako dalje. No, sve to ne vrijedi, danas ne bih mogao konkurirati ni za čistača u redakcijama, jer imam samo diplomu jednogodišnje dopisne škole tadašnjeg Instituta za novinarstvo (i pokojni Cak je to imao), a danas znanje nije važno, već diploma.

A pobjegao sam i s Pravnog fakulteta, s kojim bih danas uz dobre veze postao čistač bez problema. Čudno je kako je teško naći taj jednostavni posao, a toliko toga treba počistiti u našoj Koprivnici, našoj županiji, našoj Hrvatskoj i našoj Europi.

 

TU SU JOŠ NAVEK

I na kraju jedna dobra vjest.

Iz radne sobe imam pogled na koprivničko dopisništvo HTV-a. Ispred njega u 14 sati i 40 minuta u utorak 14. siječnja vidim tri parkirana automobila, jedan službeni i dva novinarska.

Dobro je. Još su uvijek tu!

Zabrinjava me jedino što ne vidim bicikl: tko je to već dobio otkaz?

čitam...