Svako proljeće i dio ljeta razmišljam o tome da se posvetim inovatorstvu. To godišnje doba razdoblje je svačijeg, pa i mojeg života, kada su kosilice raznih vrsta u punom pogonu i kada njihovo zvrndanje i neritmičko zujanje (ono: zuji, zuji, a onda naglo prekine, šokirate se tišinom, a onda vas opet šokira naglo brundanje) razbija monotoniju ptičjeg pjeva, koji se još uvijek (ako nema kosilica) može čuti u našem malom gradu.
Dakle, razmišljam: kako bi bilo da se izumi bešumna kosilica? Očito je da nisam udaren na tu žicu, pa nikako da makar u mislima osmislim bešumni stroj, ali mi moje seljačko-proletersko podrijetlo u misli donosi socijalističke simbole i pjesme. Nemojte misliti da sam nostalgičar, prestar sam da se sjećam 45-e, ali zar jedan od simbola nisu bili srp i čekić? Njih se odričemo iz ideoloških razloga, a bome dobar dio pučanstva i iz praktičnih: nikome se ne dela s alatom, a naročito ne srpom i čekićem. A tako bi dobro umjesto šumnih kosilica došao bešumni srp, koji bi kosuckao travicu, a mi bi uživali u bešumnom sunčanom danu u svojim domovima.
Također, umjesto strojeva, kao inovatorstvo mogli bi uzeti drugi simbol iz prošlosti iz one pjesme ”Nabrusimo kose…”. E, tu sam vas čekao! Možda bi se na travu mogla primijeniti ona pjesmica ”Hajde da žanjemo žito, za ljubav, za ljubav” i malo izmijeniti, pa bi glasila ”Hajde da kosimo travu, za…” izmislite već nešto kao ”tišinu”, ”siestu”, fjaku”.
Nešto tužno
Kad smo već kod pjesmuljaka, moram reći da ove pjesmice jesu prošlost, ali kako su duboko u prošlost zašli ovi koji su poslali u Europu pjevačicu i njen glas s dosadnim pjesmuljkom, to je već daleka prošlost. Nešto kao prvi svjetski rat. Znamo da je Pjesma Eurovizije šlagerski kičeraj, ali svejedno povećavamo gledanost tom ”eventu”. I dok pozornicom šibaju laseri i elektronika, mi Hrvati šaljemo pjesmu iz stoljeća prošlog, dosadne i pospane pjesmice. Nismo, doduše, jedini, ali smo u izboru jedinstveni: demokracija izbora je po sustavu ”ja, pa ja”, kako aga kaže.
Nemojte nas daviti umjetnošću, lažnom glazbenom kvalitetom i neprepoznatljivim glasom, pošaljite neke vedre mlade dečke i cure koji će othopsati na modernoj pozornici (stage) modernu i prihvatljivu pjesmicu.
Mada, s druge strane, tko će i glasati kad su telefoni skupi. Preskupi. Zapravo bezobrazno skupi.
Nešto seksi
Čitam na našoj stranici istraživanje: 60 posto Hrvata odreklo bi se seksa radi nogometnog finala. Postoji jedna kategorija dugovječnih, koja nadmašuje anketirani uzorak i na osnovi toga tvrdim: 90 posto njih odreklo bi se finala radi seksa. Kad bi ga bilo.Tvrdim, dakle, da ima i pametnih Hrvata koji ne vrludaju ulicama sa Žujom ili Karlovačkim u rukama.
Koji bi zalegli pred telku i imali i ovce i novce. I finale i seks.
Nešto domaće
Surfam i čitam. Neki vučitelj ili pedaguz predlaže službeno ukidanje domaćih zadaća, odnosno njihovo ocjenjivanje.
Predlažem nadležnom ministarstvu da ukine vučitelja.
Kao: domaće su rezultat djeda, bake, prabake i pradjeda, mlađeg brata u kolijevci, mame i tata, koje baš puno briga za (ne zna se, doduše koji predmet je u pitanju) matematiku ili hrvatski jezik. Da nije bilo domaćih zadaća i slobodnog razmišljanja nekad, nikad ne bih postao novinar, a od đačkih dana pomalo i satiričar.
Starije generacije teško se snalaze u kalamburama današnjeg školstva. Ja osobno priznajem, da sam na maturi imao matematiku, još bih sjedio u jednoj od gimnazijskih klupa. Mi smo imali maturu po novom sistemu, tako smo je zvali. Godine 1961. izašao sam iz škole oko pola devet nakon usmenog ispita o Krležinoj dramatici, o čemu sam pisao radnju, a uz to morao sam samo, kao i svi, napisati školsku zadaću iz hrvatskoga jezika na zadanu temu. I to je bilo sve. Iako je školska lektira bila znatno obimnija od ove današnje, ipak nismo trebali znati osmi stih u sedmom redu Judite, ili kako su ribari lovili ribu i razgovarali o recesiji koja će doći ovih dana.
Vjerojatno se u nekim stvarima ponavljam, ali razmislimo što rade ovi koji stalno mijenjaju školske programe. Svojedobno je jedan koprivnički profesor postao činovnik u ministarstvu prosvjete. Kad smo ga pitali kaj dela, rekao je; Ha, ništ’, zmišljavamo kako da promijenimo postojeći udžbenik. Tja, besposleni pop i jariće krsti.
Tako su ispunjavali razlog svog postojanja, zapošljavali tiskare i opterećivali roditelje izdacima za novu školsku knjigu ili priručnik. Tako su za rana spriječili korištenje knjiga od starijeg susjeda, što je inače u početku mog školovanja normalno. Ja sam, recimo, dobivao rabljene školske knjige od susjede Vesne Švec (Krelja). Neke i danas čuvam.
Nešto nepoznato
Bilo bi bolje da se vučitelji počnu zanimati kako djeci dati opće znanje i normalno saznanje o povijesti, ne samo od stoljeća sedmog, već uključujući i okruženje, Europu i kuglu zemaljsku na kojoj živimo, da ne dođu na kvizove i bleje u jednostavne odgovore kao tele u nova vrata.
Mada, ti kvizovi mogu biti i duševna relaksacija. Gledate u žensku osobu kraj koje Tarik koluta očima i shvatite da ima svakavih životnih družica, pa će vam vaša eventualna svađa s najdražom izbiljediti pokraj takvog sjaj neznanja.
Pa zakaj ti ne ideš na kviz, pitaju me moji. Zato jer ne znam imena i prezimena likova iz Gospodara prstenova, ne znam tko je frontmen Duran Durana, znam da su počela dva, a poslije ih se namnožilo, a ne pamtim ni tko je zabio drugi gol na utakmici reprezentacije prije 17 godina. Ali znam da je Unesco u Parizu i da je suknju Marilyn Monroe dizao vjetar iz kanalizacijske ventilacije u filmu Sedam godina vjernosti Billy Wildera. Kad je film snimljen imao sam 13 godina. Ali to se pamti. Nije se baš u to vrijeme često javno dizala suknja, vjerujte mi na riječ.
Nešto lijepo
Prostor za igranje na tržnici je oduševio. Ako nema baš kruha, igara ima u našem malom, najljepšem srednjeeuropskom itd.