Bol je fenomen od pamtivijeka teško dokučiv ljudskom rodu, česta tema promišljanja i enigma kako je riješti. Još četiri stoljeća prije Krista, jedan od filozofskih velikana – Aristotel, definirao je bol kao emociju suprotnu veselju.
Bol predstavlja reakciju organizma, koja nastaje, kako bi nas zaštitila od štetnog i opasnog podražaja. Danas, prema definiciji Međunarodnog udruženja za proučavanje boli i Svjetske zdravstvene organizacije bol je neugodni emocionalni i osjetilni doživljaj, povezan sa stvarnim ili mogućim oštećenjem tkiva.
Bol je sama po sebi subjektivno iskustvo izrazito neugodnog osjeta. Čine je četiri sastavne komponente: 1. fizička 2. emocionalna (anksioznost, depresija) 3. duševna (zabrinutost, strah od smrti) 4. socijalna (gubitak identiteta).
Nekolikoje različitih kriterija za klasifikaciju boli. Po jakosti bol može varirati od vrlo blage do praktički neizdržive. Najčešće korištena metoda mjerenja intenziteta boli je vizualno-analogna skala: VAS, na kojoj su brojevi od 0 do10, gdje 0 označava da nema boli, a 10 najjaču bol.
Prema patofiziološkim promjenama bol može biti: 1. Nociceptivna – bol uslijed oštećenja tkiva. 2. Neuropatska – bol uslijed oštećenja živaca i 3. Psihogena
Glede trajanja, razlikujemo akutnu i kroničnu bol. Ako bolovi, neovisno od razloga traju dulje od tri mjeseca ili se ponavljaju, radi se o kroničnoj boli. Ona najčešće nastaje kao neliječena akutna bol, a česta je i kod velikog broja reumatskih bolesti upalne i degenerativne etiologije, ozljeda (prijelomi kostiju, oštećenja tetiva, ligamenata i zglobnih struktura, hernijacije diska itd.), kod glavobolja, neuralgija, neuropatija, malignih bolesti i mnogih drugih. U većine bolesnika psihička stanja usko su povezana s kroničnom boli, a ponekad čak i najvažniji čimbenik.
Prvi i najvažniji korak u upravljanju kroničnom boli je prihvatiti činjenicu da bol možda nikad neće nestati. Stoga je cilj i pacijenta i liječnika održati bol na podnošljivoj razini i nastojati živjeti kao i prije. Od izuzetne je važnosti postaviti ciljeve, kako se nositi s novom situacijom. Ciljevi moraju biti specifični , što znači točno definirati što se i kako želi postići. Treba postaviti ciljeve koji ne traže predugo vrijeme, jer se tada često od njih odustaje. Kad se ostvari jedan od manjih ciljeva prelazi se na drugi. Ciljevi moraju biti mjerljivi, jer se samo tako može objektivno vrednovati postignuti učinak. Naravno, da zadani ciljevi moraju biti dostižni. Dakle treba odabrati cilj koji se može ostvariti uz razumne napore. I na kraju i najvažnije ciljevi moraju biti realni. Oni moraju biti u okviru bolesnikovih sposobnosti i ograničenja koja bolest i kronična bol donose.
Osnovni cilj je ukloniti ili barem ublažiti bolesniku bol i patnju te mu na taj način poboljšati životne funkcije i kvalitetu života. Od posebne je važnosti osim liječničke, imati i potporu obitelji i prijatelja. Pacijentu će to značajno pomoći u trenucima krize i pomanjkanja vjere u povoljan ishod liječenja. Naravno potrebo je i veliko strpljenje, kao što je pred više od dva tisućljeća ustvrdio i veliki filozof Seneka rekavši: Bol se svladava strpljivošću.
O liječenju kronične boli nešto više u narednom napisu.
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
TEL. 048 625 033
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com.hr
