I sve je uspjelo! Osim fiša. Mislim, uspio je i on, ali ne pod tim nazivom. “Perkelt?! Zašto perkelt?!” prezrivo je dobacio predsjednik žirija i istom naše jelo izbacio iz konkurencije, a mene posramio. To je bio moj prvi susret s tim nazivom i jelom uopće. Kasnije sam guglala o čemu se radi i otkrila da sam napravila jelo mađarskog porijekla koje je, po meni, puno ukusnije od fiša.
Prijavila se tako ekipica nas par iz bivše firme na natjecanje u kuhanju fiša jer je, eto, to dobro za promociju, a i dođe kao neki team building. A i fiš paprikaš jako je popularan u našem kraju, toliko da imamo cijelu manifestaciju posvećenu tome. Ipak smo mi dravski kraj. Kao kuharica hobistica i kćer ribiča te netko tko apsolutno mrzi fiš, odlučila sam preuzeti glavnu riječ, dobro proučila recepturu, odlučila kakve ćemo originalne priloge imati i time jelu dati svoj posebni potpis. Ono što nismo učinili, nismo se potrudili proučiti propozicije i nabaviti samo najvažniju stvar – ribu i vatru odnosno plin; pod pretpostavkom da ćemo kao i svake godine dotad to dobiti na fejs of d plejs. Tako da smo već u startu bili u vremenskom zaostatku nabavljanjem plinske boce, plamenika i autohtone rječne ribe ovoga podneblja koju nigdje pod milim bogom ne možeš pronaći.
Ipak, najvažnije je da sam kolegicu namaltretirala branjem medvjeđeg luka u šumi za poseban tač jelu, te nju i kolegu da do zadnje košćice očiste sitnu ribu za temeljac i da vijugavim kotačićem ravno rade jednake široke rezance kao u vojsci. Uzgred, dok sam ja kuhala fiš, kolege su u firmi na rešou na struju pokušavali zakuhati deset litara vode za nesretne rezance.
Nemojte me pitati za recepturu fiša, jer sam ju od traume potisnula duboko u podsvijest, a što se priloga tiče, moja su vizija bili široki rezanci od pirea buće, modlice od žganci i bakina pogača. I sve je uspjelo! Osim fiša. Mislim, uspio je i on, ali ne pod tim nazivom.
– Perkelt?! Zašto perkelt?! – prezrivo je dobacio predsjednik žirija i istom naše jelo izbacio iz konkurencije, a mene posramio.
To je bio moj prvi susret s tim nazivom i jelom uopće. Kasnije sam guglala o čemu se radi i otkrila da sam napravila jelo mađarskog porijekla koje je, po meni, puno ukusnije od fiša. I po sudu svih građana koji su s kanticama stajali u redu i otimali se za naš uradak. Tako da, sa sigurnošću možemo ustvrditi da je moja ekipa skuhala uvjerljivo najbolji perkelt na natjecanju iz kuhanja fiša. Sa sigurnošću možemo ustvrditi još jednu stvar. U narednih nekoliko godina, moji kolega i kolegica nanizali su se kao direktori firme u kojoj sam radila, pa me je posljedično ugnjetavanju mojom fašističkom čizmom u kuhinji, dostigla ruka pravde i osvete.
Moj idući susret s perkeltom bio je u podravskim goricama, ali od pravog baranjskog autora. Čovjek bi očekivao da sam previše traumatizirana, no gurmanu u meni vrag nije dao mira i jedva sam dočekala kušati autohtoni perkelt i vidjeti oko čega se to tolika galama diže. Moj brat, isto tipično dijete podravskog ribiča, ostao je ustrajan u svojoj skeptičnosti i preziru prema dravskoj ribi te rezolutno odbio kušati ovo jelo, posebice kad je vidio da se, osim uz domaće široke rezance, poslužuje sa svježim sirom i poprženom slaninom odozgo. Ja sam, pak, pri prvom kušanju perkelta od filetiranog soma, začula harfe i anđeoske trublje i pomislila zašto, dovraga, Podravci nisu mogli prigrliti ovakvu deliciju od istih peraja i repića kakvi, također, plivaju i rokću u njihovim rijekama i dvorištima!? Nego uporno forsiraju onaj smrdljivi fiš s tonom umjetnih mješavina začina i bojila! Da se razumijemo, Slavonci i Baranjci isto kuhaju fiš, štoviše eksperti su u tome, ali danas otkrivamo jedno drugo jelo.
Da ne bude greške, i oni ga znaju pošteno sfušati, i to na najbanalnije načine. Primjerice, kao u toliko hvaljenoj Baranjskoj kući, vrlo ugodnog ambijenta, ali gdje sam dobila perkelt ukrašen pregorenim špekom koji je uništio kompletni dojam jela. Dojam je dodatno srozao konobarov postupak kad sam u drugoj sali restorana čula kako je gošći na pod pala vilica i kako je konobara zamolila da joj ju zamijeni čistom, a tada sam ga ugledala u našoj sali kako ju samo zamijenjuje drugom na praznom postavljenom stolu.
Iako Baranjci slove kao stručnjaci za perkelt, ipak, najbolji dosad pojela sam u Osijeku na Dravi u restoranu Galija koji je svaki put spravljen štreberski na dlaku i bez greške.
Zasad, sama se ne mogu pohvaliti da sam se okušala u spravljanju tog jela. Bojim se da mi ne ispadne fiš. Mislim da ću ovo ipak preskočiti i prepustiti stručnjacima, a vama svakako preporučiti da kušate ;).