DOPING predstavlja uzimanje ili primjenu nedozvoljenih stimulativnih sredstava i postupaka koji su u stanju umjetno povećati natjecateljsku sposobnost sportaša. To je u suprotnosti sa tjelesnim i mentalnim integritetom sportaša. Primjena lijekova i nedopuštenih postupaka radi postizanja boljih rezultata umanjuje, točnije negira osnovne vrijednosti sporta i nikako nije u skladu sa sportskom etikom.
Doping je danas nedvojbeno sastavni dio profesionalnog sporta, posebice u biciklizmu, atletici, dizanju utega, ali nažalost i u drugim sportskim disciplinama. Jedan od dokaza da je tome tako, pokazalo je ponovno testiranje 947 uzoraka uzetih od sportaša na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Tada je sedam uzoraka urina bilo pozitivno na doping, od čega čak njih šestoro su bili atletičari.
Jedan od najpoznatijih slučajeva dopinga vezan je uz Olimpijadu u Seoulu 1988. g. i poznatog kanadskog sprintera i svjetskog rekordera na 100 metara (9.79 sekundi) Ben Johnsona kojem je dokazan doping (uzimanje nedozvoljene supstance stanozolol). Sprinter je diskvalificiran, oduzeta mu je zlatna medalja i poništen svjetski rekord. Na Olimpijadi u Ateni 2004. godine čak je 23 sportašica i sportaša diskvalificirano zbog dopinga!
Srećom, danas su metode dokazivanja dopinga analizom urina sve sofisticiranije. To daje nadu da vrhunski sportaši ipak neće pribjeći dopingu, ako već ne zbog svog zdravlja, onda zbog straha da ne budu otkriveni. Najteža kazna za njih može biti čak i doživotna zabrana nastupa na sportskim natjecanjima.
Dakako da su vrhunski sportski rezultati mogući i bez dopinga, što su našoj sredini potvrdile, jedna od najboljih svjetskih kuglačica i dvostruka svjetska prvakinja Željka Orehovec, kao i svojedobno europske prvakinje, rukometašice Podravke,
Bavljenje sportom podrazumijeva redovito treniranje, natjecanje i težnju postizanja vrhunskih rezultata. Kad fizički i psihički simptomi ukažu sportašu da je opterećenje na kritičnoj razini, on tada prestaje s opterećenjem. Dopingirani sportaš ne staje, on ide do granica koje sportaš bez dopinga ne može doseći. Doping može u znatnoj mjeri ugroziti zdravlje sportaša, pa imati čak i smrtni ishod.
Prve doping kontrole provedene su na Olimpijskim igrana 1968. godine, a prvi sportaš kojemu je dokazan doping, bio je švedski atletičar petobojac Hans Gunnar Liljenwall. Europska povelja o antidopingu donešena je 1984. godine i odmah prihvaćena od Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Lista lijekova, postupaka, sredstava i metoda koji se koriste pod pretpostavkom da će poboljšati rezultat i ubrzati oporavak praktički je neiscrpna. Navest ćemo nekoliko skupina lijekova koji nisu dopušteni. 1. Stimulansi. Tu spadaju mnogi lijekovi od antitusika (sredstva protiv kašlja) pa do amfetamina i kokaina. Oni djeluju na središnji živčani sustav i umanjuju osjećaj umora. Privremeno podižu i samopuzdanje stvarajući privid bolje sposobnosti. 2. Narkotski analgetici (lijekovi protiv bolova) mogu stvoriti lažan privid neranjivosti. Ovi lijekovi dovode i do znatne fizičke i psihičke ovisnosti. 3. Anabolni steroidi. su sintetski spojevi čiji je učinak sličan onom koji ima muški spolni hormon – testosteron. Uzimaju se da bi poovećali mišićnu masu i snagu. Najčešće ih uzimaju body builderi i dizači utega. 4. Diuretici (lijekovi koji potiču izlučivanje vode). Koriste ih sportaši da bi smanjili tjelesnu težinu, ali i da bi se brže izlučile supstance uzete u svrhu dopinga. 5. Peptidni hormoni. Humani hormon rasta uzima se zbog povećanja mišićne mase. Nuspojave su glavobolja, umor, depresija i razdražljivost. Drugi peptidni hormon je eritropoetin koji stimulira stvaranje eritrocita u koštanoj srži, čime se povećava dostava kisika u tkiva pa tako i u opterećene mišiće.
Krvni doping (primjena krvi ili krvnih derivata) sportašu nije dopuštena. Ovim postupkom poboljšava se transportni kapacitet za kisik. Alkohol nije zabranjen, osim u streljaštvu i mačevanju ali je opća preporuka da ga se ne konzumira 12 sati prije natjecanja. Dopuštena je primjena lokalnih anestetika (lidocain, prokain,..) ali mora biti medicinski opravdana. Dozvoljeni su i kortikosteroidi ali samo lokalna primjena (uho, oko, koža) te intraartikularno (unutrašnjost zgloba ). Kad postoji ikakva sumnja o sastavu lijeka, ne treba ga uzeti jer čak i kombinirani pripravci vitamina mogu sadržavati nedopuštena sredstva.
Glede prevencije najvažnije je da sportaš ima spoznaju o negativnim učincima dopinga, a one koji brinu o njegovu zdravlju (liječnik, fizioterapeut, trener) treba educirati da ne pogriješe u nekim elementima prehrane, te dodatnog “vitaminiziranja i proteiniziranja” što je uobičajeno kod velikog dijela sportaša .
Glavno načelo i razlog da se bori protiv dopinga trebalo bi biti zdravlje sportaša ali i osiguranje regularnosti u natjecanju.
Piše :. dr. Dražen Sačer, fizijatar
TEL. 048 625 033
E-mail :drazen.sacer1@kc.t-com.hr