“Kad prihvatimo svoja ograničenja, prekoračimo ih”. (B. Francis)
Osnova nastanka svih sindroma prenaprezanja lokomotornog sustava (koštano-zglobno-mišićnog sustava) je ponavljana trauma koja nadvladava sposobnost regeneracije tkiva, neovisno radi li se o mišiću, tetivi, hrskavici ili kosti. Iako se sindromi prenaprezanja uglavnom povezuju sa sportašima i rekreativcima, oni se javljaju i pri drugim radnim aktivnostima.
Određena stanja pogoduju njihovu nastanku, a to su prije svega anatomska odstupanja poput deformacije stopala, položaja patele, razlike u dužini nogu, itd. Sindromi prenaprezanja javljaju se i kod pogreški u treningu – nagle promjene u intenzitetu, trajanju ili učestalosti treninga. Značajan čimbenik je podloga na kojoj se trenira i takmiči, a izuzetno je važna i sportska obuća.
Dok ozljedu karakterizira akutnost nastanka, jer se događa u određenom i ograničenom vremenu, oštećenje je najčešće posljedica niza uzastopnih mikrotrauma i kroničnog je karaktera. Upravo je oštećenje u osnovi svakog sindroma prenaprezanja. Njihova najčešća lokalizacija je područje prijelaza mišića u tetivu i hvatišta same tetive za kost.
Što se nazivlja tiče, ovisno je o lokalizaciji oštećenja. Tako se naziv tendinitis koristi ako je sijelo oštećenja na tetivi, ako je riječ o ovojnici tetive peritendinitis, na prijelazu mišića u tetivu miotendinitis i kada je oštećenje na hvatištu tetive na kost enetezitis.
Sindromi mogu nositi naziv i prema sportu u kojem se najčešće javljaju: teniski lakat, skakačko koljeno, veslačka podlaktica itd. Prema zahvaćenoj anatomskoj strukturi govorimo primjerice o plantarnom fascitisu, sindromu malih rotatora kuka, sindromu duge glave bicepsa, itd. Naziv sindroma prenaprezanja može biti i prema karakterističnom ili dominantnom simptomu : škljocavi kuk, prst na otponac, bolna prepona, itd. Neki pak sindromi nose naziv prema imenu autora koji ih je prvi opisao: morbus De Quervain, Mortonova metatarzalgija, mb. Haglund, mb. Osgood-Shlatter, itd. Neovisno koje nazive imaju, u osnovi svih sindroma je kronično i kumulativno mikrotraumatsko oštećenje i zato je najprikladniji skupni naziv sindromi prenaprezanja ili “Overuse injuries”.
Klinička slika zajednička je svim ovim sindromima, neovisno o lokalizaciji (rame, lakat, kuk, koljeno, stopalo,….)oštećenja. Elastičnost mioenetezijskog aparata (područje prijelaza mišića u tetivu i hvatišta tetive za kost) je manja od mišićne, a fragilnost veća, pa je stoga mogućnost njegova ozljeđivanja veća. U početku se javlja osjećaj zatezanja, a potom bol u jednom dijelu ili cijelom mioentezijskom aparatu pri njegovom pasivnom i aktivnom istezanju i pri kontrakciji mišića protiv otpora.
Kasnije se bol javlja i pri normalnoj kontrakciji mišića, pojavljuje se bol na pritisak te se javlja otok zahvaćenog područja. Ako se nastavi sportskim ili radnim aktivnostima i ne započne liječenje, bol će tada biti prisutna i pri mirovanju.
Kod svih sindroma prenaprezanja najvažnije je liječenje započeti što prije, ali o tome i dijagnostici ovih stanja nešto više u narednom napisu.
Dr. Dražen Sačer, fizijatar
Tel. 048 625 033
dazen.sacer1@kc.t-com.hr