Osobe s invaliditetom čine oko 10% svjetske populacije (u Hrvatskoj 9.68%). Osim ovog termina koji smatramo najprimjerenijim, govori se o invalidima, hendikepiranim, osobama s trajnim tjelesnim i/ili mentalnim poteškoćama ili osobama s posebnim potrebama. Nije riječ o nikakvim posebnim potrebama ili povlasticama tih osoba, već samo o zadovoljavanju uobičajenih ljudskih potreba dostupnih svim ostalim članovima društva.
Uzroci nastanka invaliditeta su različiti: urođeni, stečeni, ozljede, bolesti, starost, itd. Invalidnost predstavlja trajno stanje tjelesnog i/ili duševnog zdravlja čovjeka, koje se daljnjim liječenjem ne može promijeniti.
Organizirana briga o osobama s invaliditetom u svijetu počela je tek šezdesetih godina prošlog stoljeća u Americi. Kad je 2002. g. održan u Madridu prvi Europski kongres osoba s invaliditetom pod sloganom «Ništa o osobama s invaliditetom, bez osoba s invaliditetom”, očekivalo se, da će to biti prekretnica u pristupu rješavanja problema invalidnih osoba, ali glavni cilj: proširiti pristup invaliditetu temeljen na ljudskim pravima i uklopiti invaliditet u normalne tokove u svim područjima života, nažalost nije ispunjen.
Invaliditet je istinsko pitanje ljudskih prava i sloboda, a mnogim invalidnim osobama uskraćena je puna sloboda kretanja radi arhitektonskih barijera. Oni imaju probleme u komunikaciji i često ne mogu brinuti o sebi u mnogim segmentima svakodnevnog života. Često im je uskraćeno pravo na rad, a ponekad čak i na obrazovanje. Nažalost barijere na koje nailaze, ne samo u okolišu već i u stavovima društva vode u diskriminaciju, pa čak i isključenje iz zajednice.
Zapošljavanje i zaštita osoba s invaliditetom opća je civilizacijska obveza, posebice na zdravstvenom, socijalnom i profesionalnom planu. Zapošljavanje je ključ uključivanja u zajednicu. Unatoč tome što u zemlji iz koje su mnogi mladi otišli, još uvijek ima više od 200.000 nezaposlenih, zapošljavanje osoba s invaliditetom tim je teže. Imati posao je “conditio sine qua non” (uvjet bez kojeg se ne može), svakog projekta vezanog uz rješavanje problema invalidnih osoba. Nužno je osigurati njihovu punu samostalnost i integraciju u život zajednice. Oni ne traže i ne trebaju naše milosrđe, već žele samo jednake mogućnosti. Njima ne treba sažaljenje ili samilost već uvažavanje, naši iskreni napori i htijenje da ih ae cijelosti uklopi u sve sfere društvenog života.
Na lokalnom planu (grad Koprivnica) ima se razloga za izvjesno zadovoljstvo, jer se već duže vrijeme čine veliki napori i postoji želja da se učini što više na tom planu. Točni podaci o nezaposlenim invalidima u našem Gradu i Županiji nažalost nisu poznati. Za pretpostaviti je da se invalidnost naprosto prešućuje, da se dodatno ne umanje i onako neveliki izgledi za mogući posao.
Vlada Republike Hrvatske svojedobno je donijela “Nacionalnu strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom” u skladu sa smjernicama Europske unije koja nažalost nije ispunila sva očekivanja i ispravila dugogodišnje nepravde spram posebno osjetljive skupine građana. Najteže je u životu odabrati put a «najbolji put je onaj koji nas približava jedne drugima». Sve je moguće, ako se to dovoljno želi, tako da je potrebno zajedničko nastojanje i svijest o tome da svatko može i treba dati svoj doprinos. Tada se može nadati realizaciji stvarne jednakosti za sve osobe s invaliditetom i njihove obitelji.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
ORDINACIJA ZA FIZIKALNU MEDICINU,
REHABILITACIJU I REUMATSKE BOLESTI
Tel. 048 625 033 E-mail:drazen.sacer1@kc.t-com.hr