KOLUMNA: Glas s ulice / Izgubljeni (u sadašnjosti)

08:38h
0
autor-perkov

Vremeplov

Emetic, nekadašnji koprivnički garažni punk  (izvor: Danijel Pošta) Jednom davno, vraćavši se s nekog ljetnog festivala, u autobusu sam sreo zanimljivog čovca iz Rijeke, čiji je hobi dugogodišnje strastveno skupljanje bilo kakvih materijala riječkih rock bendova. Diveći se njegovoj kolekciji, nisam ni slutio da ću ga kroz nekoliko godina zaboraviti, ali i baviti se istim hobijem. Skupljavši materijale za dokumentarac „Koprivnica pleše pogo“ dobio sam mnoge zvučne i video snimke za koje nisam ni znao da postoje. Ima ih i još, no nažalost, priličan broj toga je izgubljen (ili ljudi nisu ni svjesni što posjeduju). Kako god, kolekcija skupljenog rapidno se povećavala, a nedavno mi je ugodno iznenađenje priredio kolega Danijel Pošta (znate, onaj jako visoki, svirao bubnjeve u grupi Emetic). Osim što je svirao u Emeticu, Danijel je bio organizator jednog od prvih lokalnih festivala. Bio je to „alternativni“ (uff, kako mrzim tu riječ!) događaj znamenitog naziva Drnjington, a održavao se u društvenom domu u, kao što već pogađate, Drnju. Naime, od njega sam dobio dvd sa snimkom festivala (iz 1998.). Pregledavši snimku zbilja me uhvatila neka nostalgija, iako dotični koncert nisam pohodio. Zaista je zanimljivo gledati kako su ljudi prije izgledali, kako su ostarili (tj. bili mlađi prije), u prvim redovima kamera hvata lokalne face koje su odavno rekle svoje „zbogom“ i izlascima i magičnim napicima s dodatkom alkohola.

Legendarni hardcore iz Kutine, atmosfera s jedne od svirki  (izvor: Razlog za myspace) Za oko mi je, naravno, zapelo i nekoliko atratktivnih punkerica. Dok sam gledao te klinke kako paradno pogaju pred binom, došlo mi je da se zapitam, gdje su sada? Zločesto pretpostavljam da su se znatno udebljale, imaju dvoje-troje djece i muža koji im zaboravlja rođendan i kojekakve godišnjice, te trpe kojekakva dobacivanja u birtiji u kojoj konobare. No dobro, možda su ugledne menadžerice, svejedno. Zanimljivo je bilo gledati neke bendove u cvijetu mladosti (DT pioniri, Ganja, Angry cows, Emetic, Razlog za…). Jeste li znali da je Razlog za svoje prve nastupe imao u ovim krajevima? Prvi koncert imali su u Križevcima, a drugi u Koprivnici (u koju su se još par puta vraćali). Onda ih je možda netko uzmao zdravo za gotovo, no s odmakom od 12 godina, zbilja nam može biti čast da su nastupali ovdje.

Nepisana pravila

Nakon koncerta Tribute to Fakini i onog predivnog zajedništva na pozornici, ispalo je da je taj trenutak, kada smo pjevali „Koprivnicu“, bio samo jedan isječak ružičastog svijeta u našim glavama. Već sutradan nastale su opet kojekakve podijele, ljubomorni ispadi, natjecanja tko je bolji, veći ili značajniji. Neki su glasno iskazali svoje mišljenje, na što svakako imaju pravo. Drugi su, međutim iskazali i očit nedostatak osnova ljudske kulture, natjeravši nas da se zapitamo tko je kriv za njihov loš odgoj. Kao lokal patriotu i ljubitelju glazbe, žao mi je što ljudi ne shvaćaju da možemo puno više postići držeći se zajedno i pomažući si. Nitko nikog ne mora voljeti, niti netko s nekim mora biti prijatelj – ali istinita je ona izlizana fraza pjesme Dropkick Murphysa „united we stand – divided we fall“. Naravno, dok sve propadne bespovratno, svijesni smo nekih vrijednosti iz prošlosti i htjeli bismo vratiti vrijeme. Ali kako najčešće biva, takve stvar shvaćamo prekasno.

Friday night

Ako se u Kugli ništa ne događa, MI se događamo!  (Autor. Matej Perkov) Prošli petak nažicao sam raniji izlazak s posla, uletio u vlak za Varaždin i tri sata se truckao zagorskom prugom do tog lijepog grada. Povod je bio koncert zagrebačkih No more idols, na koji je svratila i koprivnička ekipica u starom sastavu. U malom kafiću nastao je takav rusvaj da su padale slike sa zidova, a Žika sam zamolio da posveti jednu stvar staroj ekipi – jer baš se nekako poklopilo da smo se na koncertu našli svi mi (Varaždin, Čakovec, Koprivnica) koji smo nekada proveli bezbrojne sate po raznim koncertima, festivalima, kolodvorima… Nekad se brinuvši oko ispita i ocjena, a danas oko posla, plaće i drugih ozbiljnijih stvari. Dođe to s godinama!

Fin, ali ubojit  (Autor: Matej Perkov)Nakon koncerta u Koprivnicu smo uletjeli diverzantski oko jedan, još nisam nogom iz auta kročio, a iz jakne mi na parking pala boca Tomislava koju sam čuvao od svirke. Delirično ulijećemo u Kuglanu, gdje nas je srdačnim osmijehom pozdravila ona simpatična i nadasve pronicljiva gospođa iz garderobe. Silom prilika srećem neke koji mi se nikako ne dopadaju pa sam si, eto, dopustio da me obuzme određena doza primitivnijeg ponašanja baziranog na sistemu „mogu oni, mogu i ja“. Neka djevojčica mi je rekla:“Ti si onaj koji piše one kolumne? A daj nemoj, pa kaj ti to treba…“. Poslušah malu pametnicu i odoh dalje na šank, gdje je bilo zbilja veselo. Neću u detalje, spomenut ću samo da mi je bilo zanimljivo kada su me probudili u vlaku u Zagrebu. Naime, bio sam uvjeren da sam još u Koprivnici, pa sam desetak minuta ljude na peronu ispitivao gdje stoji vlak za Zagreb i kad ide. Nakon nekoliko vidno šokantnih reakcija, skužio sam da je kolodvorska zgrada zapravo veliko zdanje, tj. da sam doputovao u Zagreb i opet, po tko zna koji put, zaspao ne marivši ni gdje sam ni kamo idem. Dok sam subotu proveo odmarajući se i razmišljajući da li da idem na psychobilly u Mediku ili ne (te imaju li ondje sokove ili ne), prijatelj me pitao što mi je značio noćni sms „Idem u Ludbreg, Ludbreg je jako čaroban!“. Nisam znao objasniti, no na kraju mi je bilo drago što nisam završio u krivom gradu. Barem nešto!

 

čitam...
Loading...