Prestanimo odrađivati priču, počnimo raditi
Vjerojatno zahvaljujući internetu govorne poštapalice šire se brzinom zimskog vjetra. Čitam i na našem portalu kako će jedan visoko pozicionirani gospodarstvenik, koji nadzire naše blago koje smo sami stvorili (o Podravki je riječ), ”odraditi sastanak” sa članovima Uprave. Neće imati sastanak, održati sastanak, neće sastančiti, nego će se primiti posla, zasukati rukave, staviti zaštitne radničke rukavice i – odraditi sastanak!
Idemo odraditi utakmicu, pričaju treneri i sportaši svih vrsta. Neće otići odigrati utakmicu, nego će obući gumene čizme, staviti kožne fertune, zaštitne kacige i krenuti odraditi utakmicu.
Sportaši i treneri će mnogo toga pametnoga reći nakon i prije utakmica.
Govore kako će utakmicu odraditi dajući od sebe 120 posto. Mora da banke trljaju ruke, jer će morati igrače i igračice kreditirati 20 posto, a neke i s više, jer koliko vidimo u minusu su, dužni su nam u odrađivanju utakmica kao Grčka, pa nemaju u sebi ni 100 posto.
Kirurzi svih vrsta i hitna pripremni su prije važnijih utakmica, jer će se sportaši, da bi postigli uspejh, ”bacati na glavu”. Prije nego ozlijede glave od bacanja po betonu, travi i parketu, stavit će ”glave skupa”, što je već nekakva logičnija grupna psihoterapija.
Kasnije je sve lako, jer će nastojati zabijati ”lake golove”. Za razliku od ”teških” koji su valjda oni kad, recimo rukometaš, lijeno i statično skoči s devet metara i zabije gol, a lakim golom se smatra kad se iskilavi trčeći u kontru, izgubi pola kile znoja, jedva hoda natrag preko centra.
Također, upitate li sportaše za budućnost u nekom natjecanju, izbjeći će odgovor, jer malo tko zna i tablicu i gol-razliku i vrijednost suparnika, pa će vam reći da ne bi sada o tome jer ”idemo iz utakmice u utakmicu”. Što je svjetska mudrost, jer smo dosad mislili da se ne ide tako, nego se poneka utakmica preskoči, ili se ide iz utakmice u dvije utakmice.
Dat će sve od sebe da osvoje bod, dva ili tri.
U našoj branši nije tajna da pojedinci novinari u brzini jednostavno izmišljaju izjave igrača. A mogu li uopće pogriješiti ako tako rade i napišu:
”Pred nama je važna utakmica u kojoj, ako želimo uspjeh, moramo dati sve od sebe, dati 120 posto, na terenu se bacati na glavu, nastojati postići što više lakih golova i igrati u tranziciji. O utakmici nakon toga ne bih, jer idemo iz utakmice u utakmicu. Najprije moramo odraditi ovu.”
Kad izgube, onda vele: to je nogomet. Ili: to je rukomet.
A tranzicija je kad igraju obranu i napad. Da ne biste pomislili da igraju samo na jednoj polovici igrališta.
‘Ajde, recite nešto! Nije li to standardna izjava. Copy paste.
I tako svi sve odrađuju. I naši političari odrađuju mandate. Otaljavaju posao i onda ispale još jednu poštapalicu: ”I to je to!”.
Da ne biste pomislili da to nije to.
Počnimo raditi, a ne odrađivati. Unesimo se u rad i nemojmo odraditi, pa stati.
No, sve su generacije s poštapalicama iste. Iz povijesti: krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih jedan od najčešćih izraza u Podravki bio je ”lukrativno”. Svi su poslovi bili lukrativni. Unosni, hrvatski bi se reklo. Ali govorilo se lukrativno.
Zatim, znao sam često upotrebljavati imenicu mediokritet. Sjećam se kako je jedan kolega bio oduševljen tim izrazom, a nije pojma imao što to znači. Danas imamo puno mediokriteta (osrednjih) političara i gospodarstvenika, a malo lukarativnih poteza.
Ako nema unosnih, bar da ima pametnih. Oporba je najavila žestoku borbu, a to je zasad ipak tek toliko da se bude protiv. Kad se bivša s brošem žestoko obrušila na premijera (jer, otkud novci za plaćanje dubinskog istraživanja HDZ-ove financijske ostavštine), pretvorivši kune u milijune eura, pogriješili su i jedni i drugi. Bivša dama mogla je provjeriti o kojoj se i u kojoj valuti (valjda važećoj u Hrvatskoj, zasad) radi i govori, a ne blebnuti enormnu svotu.
S druge strane vlast je mogla lakonski odgovoriti da će troškove namiriti iz vraćanja lopovski ukradene love od naroda baš tih koji galame. Pa zar nema dovoljno love u HEP-ovima, aluminijima, INA-ma, Fina medijima, pa i u našim podravskim začinima, što su istražni organi nazvali pravim hrvatskim nazivom Spice.
Začin se slovenski veli začimba, blizu je Zagorju, pa je čudno što se i ta tuđica, bliska zagorskom izričaju i tadašnjem predsjedniku, nije upotrebljavala u novohrvatskom govoru nastalom devedesetih. E, da su sad te godine, Spice bi se zvao Začimba. Sva ta ukradena lova trpala se u jednu veliku smočnicu, špajzu, špajz. Noseći ukradenu lovu u torbama ili u kartonskim kutijama za seljenje, koje za 19,99 možete kupiti u OBI-ju, ovi koji se sad pitaju otkud lova za normalne stvari, mogli su komotno popevati: Jednu lojtru bum donesel, bum napravil velki špajz.
Opali su s lojtre, natukli guzicu, a špajz ostavili prazan. Špajscimer.
Inače, te smjene vlasti meni su nalik na Ezopovu basnu o lisici i rodi. Lisica ostavi rodi mrvice na tanjuru, pa ti zobaj dugim kljunom, nije ti to žaba, a roda lisici ponudi ostatke proračuna u vrču s uskim dugačkim grljankom. Pa ti dohvati kokoš ako možeš. Naravno, u basni se radi o kaši, ali bivša vlast zakuha kašu i ostavi je nasljednicima. Kaša je u prenesenom smislu smutnja, zbrka bez reda. Onda onaj drugi hladi kašu, tj. traži izlaz iz mučne situacije. Ili jede vruću kašu, tj. sudjeluje u mučnim događajima, a vatru lože oporba i pomalo sindikati, osobito pojedini, koji za sve imaju rješenja. Pa zašto nas ne vode onda sindikalisti? Doduše, neki su se ubacili u saborske klupe, pa popuju neku drugu vjeru, ne sindikalnu.
Ma, ne vjerujem više nikome ni kad izlete organizira.
Pozdrav euroskepticima. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Ali nemojte shodavati i penjati se po spomenicima i zgradama. Prepustiti demonstracije onima kojima i pripadaju, jadnim ljudima koji su zbog trulog hrvatskog kapitalizma i velike pljačke vlaka koji se zove Hrvatska ostali doslovice bez sredstava za život.
A oni s broševima se još uvijek prave važni i proglašavaju ukidanje njihovih enormnih povlaštenih penzija – demagogijom. A demagog je, dragi bivši vladari, onaj koji lažnim obećanjima i sijanjem iluzija stječe povjerenje širokih slojeva i upravlja njihovim ponašanjem. Ukidanje povlaštenih mirovina nije lažno obećanje, niti sijanje izluzija, a povjerenje širokih slojeva dobili su na izborima. Kad izustite riječ demagog, ja prepoznajem vas.
Da se vidite samo na slikama gdje otvarate radove na brzoj cesti prema nama. Silni strojevi, šatori za žderaču i pijaču, a vi nasmijani u nizu za slikicu na dalekovidnici koja vas je vjerno k’o pesek pratila mašući repićem.
A neki od vas Obećankovića opet su izabrani. Stvarno je kunst (malim slovom znači umjetnost, a da na pomislite sad na nedajbože bivše sindikaliste umjetnike u preobrazbi) nakon svega opet ravnati časni dio tijela u saborskim klupama.
I tako. Dok su vama smanjili mirovine, ja čekam povećanje od 25 kuna. Falit će mi još četiri kune da unučicama mogu kupiti slikovnicu Išo medo u dućan.
Ma, dat ću 120 posto od sebe, bacit se na glavu i, kao što menadžeri kažu, odraditi priču.
A vi se rasplačite i ”jacajte” za gubitkom velikih penzija.