Kad sam se odlučio za pisanje ovih tekstova, imao sam na umu da povremeno izvučem nešto iz povijesti našega grada, jer priče iz prošlosti nam nedostaju. Jedna od njih objavljena je u Glasu Podravine 1985. godine, dakle prije gotovo 25 godina, a odnosi se na prvi poslijeratni tamburaški sastav u Koprivnici. Kada mi stariji kažemo poslijeratni, onda mislimo na svjetski rat, onaj drugi. Evo teksta kojeg sam napisao da se ne zaboravi.
”Učine dosjetke pamtit ćemo dok smo živi”
”Učine dosjetke pamtit ćemo dok smo živi”Svake pete godine kada se sastanu gimnazijski maturanti, generacije rođene 1942. godine, obavezno posjete Gradsko groblje u Koprivnici i polože cvijeće na grob Uče, učitelja Stjepana Miklaužića. I nad grobom se uvijek razvezu – vedre priče! Za tu, i mnoge generacije prije i poslije, Učo je bio besmrtan. Ima i razloga. Generacija 1942., kojoj pripada i potpisnik ovih redaka, imala je sreću da je dala prvi dječji poslijeratni tamburaški zbor u Koprivnici. Bilo je to početkom pedesetih godina. Počelo se s manjom instrumenata i sjećamo se dobro kako se vježbalo u zgradi Doma kulture, u tzv. muzičkoj sobi, na tamburicama i bugarijama – čak i bez žica! Siromašno je to vrijeme bilo, pa je dio puškoškolaca (tada smo osnovnu školu zvali pučka škola) vježbao samo hvatove bez žica. Strogi Učo, poznat po izvanrednom repertoaru dosjetki, nije štedio ušesa onih koji su ”fulali”, makar su svirali bez žica.
Kasnije smo za vježbanje dobili podrumsku prostoriju u sadašnjoj Osnovnoj školi ”7. studenoga 1943.” (bivša 3. osnovna, op.p.), onoj odmah do ulaza lijevo. Tu smo učili svirati tamburice u slobodno vrijeme, često i u večernjim satima, što je za nas klince, u vrijeme kad se i nije imalo kamo izaći, bio svojevrsni doživljaj. Učini specijaliteti bili su ”rakija” i ”rum”. ”Rakija” se dobivala tako da se pristima uhvatila gornja i donja usnica, stisnula i malo zavinula lijevo-desno. ”Rum” se dobivao tako da se potencijalnog tamburaša uhvatilo prstima za oba obraza, dobro stisnulo i nategnulo. Nakon toga osjećali smo se kao da smo zbilja popili nešto žestoko! Autor ovih redaka nije moga na čelo-braču naučiti svirati triole. To je ono kada ritam ide: ta-ta-ta, ta-ta-ta, ta-ta-ta. Učo je pronašao načina: jednostavno mi je takt davao stisnutom pesnicom odmjerenim udarcima po glavi. Danas sam već zaboravio svirati tamburu, ali triole znam! Ako smo se Uče koji puta i bojali, ipak smo ga obožavali. Naučio nas je svirati i zahvaljujući tamburicama proputovali smo Hrvatsku i Sloveniju. Koncerti u Koprivnici, a bilo ih je nebrojeno, odvijali su se uzastopno u prenatrpanoj dvorani Doma kulture. Učo je bio originalan i na koncertima. Tako je jednom usred koncerta osjetio da kontrašica Đurđe Kempfove nije dobro naštimana. Prekinuo je koncert, naštimao tamburicu i krenu s komadom ispočetka. No, nismo svirali folklor u tolikoj mjeri kako se to danas svira. Svirali smo arije iz opereta, karišike raznih pjesama, a sjećamo se i ”Verdijane”, splet pjesama iz Verdijevih opera (svirali smo i ”U boj, u boj” pl. I. Zajca, op. p.).
Gostovali smo i u Sloveniji, svirali pred Postojnskom jamom. S tamburicama smo ljetovali u Puli (dva puta), u Iki i još ponegdje. U Lovranu smo imali koncert, a učo je stalno opominjao danas pokojnog Dadu Nemca neka ne kvari. Kako Učo nije bio zadovoljan, a Dado je svirao u prvom redu, dirigirajući koraknuo je malo u desno, stao ispred Dadae, nesretnom Dadi prilijepio jednu brzu i za publiku nevidljivu vruću, i nastavio dirigirati kao da se ništa nije dogodilo. Svirali smo i na festivalu tamburaških zborova u Zagrebu, a Radio Zagreb došao nas je snimati u zgradu stare gimnazije. Usred snimanja Učo je prekinuo sviranje i izdevetao Miru Šestakovu, mada ona, jadnica, nije bila kriva. Vrpoljila se na stolcu, jer smo je mi u redu iza nje – štipali!
Kad je gostovao sastav ”Tamburica” iz SAD-a u pulskoj Areni, i mi smo imali koncert. Naš nastup bio je blizu ponoći, pa se sjećam da smo zijevajući svirali, ali smo bili oduševljeni što sviramo s notnih stalaka dovezenih iz Amerike. Neka kaže netko iz Koprivnice da je nastupio u pulskoj Areni – da ga vidimo! Inače, i u samom početku svirke, također smo zijevali na koncertima, ali ne zbog umora, već zbog toga što nas je svih tridesetoro brojilo taktove, otvarajući usta i brojeći tiho: pr-va, dru-ga, pr-va, dru-ga. A noge na stolcima – ni do poda.
Tako smo trajali nekih šest godina. Do kraja današnje osmogodišnje škole. U međuvremenu Učo je osnovao i mandolinistički zbor koji je trajao oko godinu dana. Imali smo i javni nastup. Sastojao se od mandolina, mandola i gitara. Mandoline smo dobili (svirao sam mandolu, op.p.), a gitare, čini mi se, nosile su se od kuće. Učo je vježbao i limene gazbenike i sam je znao zapuhavati trube. Nije mu stran bio ni klavir; (dodajem: svirali smo i na školskoj izvedbi operete Šegrt Hlapić, glavni pjevač Jerko Domić, op.p.).
Čitavo jedno razdoblje bilo je obilježeno Učinim pedagoškom radom. Nama učenicima to je vrijeme ostalo nezaboravno, jer smo, pored redovitog ritma škola-učenje i strogi roditeljski domovi, dobili jedan ventil koji nas je iz malih provincijalaca načinio za naše tadašnje pojmove svjetskim klincima. Često smo se bavili kasnije mišlju da se kao tamburaši ponovno sastanemo i da pokušamo zasvirati. Međutim, ne bismo se snašli: danas se proizvode tamburice drugačijeg rasporeda žica i drugačijeg ”štima”, a osim toga: nema Uče i tko bi nas ponovno naučio svirati?
Ovih nekoliko redaka ljetnih razmišljanja napisano je i zbog današnjih tamburaša, koji također imaju svojih doživljaja i svoje nezaboravne učitelje, ”Svaki Cigo svoga hvali”, i mi tvrdimo da smo imali uču nad učima. Ne mari što smo zaboravili svirati tambure i mandole: njegove dosjetke pamtit ćemo dok smo živi.
Tajna matičnog broja
Vraćamo se današnjici. Štošta smo u ovoj državi proglasili tajnom. Međutim, svakog mjeseca u kastlić mi netko iz Gradskog poglavarstva ubaci u kaslić goli račun za oktup stana, bez kuverte. A na računu se isprsio – moj matični broj! Da ne pričamo da nam masu podataka traži i naša banka. Nešto je trulo
u državnim tajnama.
Od Katra mi se mantra
Malo mi se mantra, jer sam gledal nogometnu utakmicu Hrvatske i Katra. Taj Katr je iz Katara. Znao sam da da se od imenice fratar izvodi fratra. Nisam na čistu je li sada nosim lijepe uspomene iz zagorskog Zlatara ili Zlatra. Pokušao sam pronaći u rječnicima i pravopisima, ali nigdje nisam mogao utvrditi jesu li nogometaši došli iz Katara ili iz Katra. I hoći li kupiti prsten kod zlatara ili zlatra. Onda sam krenuo na internet. Nigdje Katra. Čak se u TV Dnevniku sve vratilo na Katar i Katara. Tko li nas to onda zbunjuje. Neću moći spavati. Morat ću otići kod neke gatare ili gatre da mi razbistri pojmove.
Nitko nije savršen, pa tako i ja pokušavam učiti do kraja života. Na zidu sam napisao ”hlače” i ”gaće”, jer da me ubiješ nemrem zapamtiti gdje je ”č”, a gdje je ”ć”. Sad još i taj Katra!