KOLUMNA: Glas s ulice // Žene, filmovi i ples

07:57h
0
autor-perkov

Drugarice…

Girl power  Koprivnički Girl power fest u Kuglani // Autor. Matej Perkov Neću sad „i drugovi”. Samo drugarice, jer danas je njihov dan. Iako se već u par kolumni moglo vidjeti kako prkosim društvenim normama i bespoštedno prozivam gospodične poradi devijantnog ponašanja koje uglavnom ne toleriram, ipak bih, eto, da me neka od njih ne pogodi u glavu čizmeitnom kakve su sad u modi, rekao i nešto pozitivnije. Neću o glupavim statistikama kako su žene za neke stvari plaćene manje od muškaraca (gdje god sam radio žene su plaćene isto keo i muški) i sličnim feminističkim baljezgarijama. Samo bih apelirao malo na svijest koprivničke javnosti kako ipak živimo u 21. stoljeću i da smo u dosadašnjoj povijesti ovog malog planeta shvatili da su ta prevrtljiva stvorenja vana „žene” jednako vrijedna, pametna i sposobna kao i mi muški. Uostalom, Koprivnica definitivno spada u gradove koji su po tom pitanju otišli daleko još u prošlosti, pojavom rukometa na igralištima od šljake, kada je javnost još uvijek sumnjičavo gledala na mlade djevojke u kratkim „opravicama”. Popularnost ženskog rukometa kasnije također je pridonijela tome – koliko je to zapravo bitno, saznao sam mnogo godina kasnije, kada su nas navijače Podravke u opstatku države uvijek kritiziraliriječima „vi niste nikakvi navijači jer navijate za ženski rukometni klub, dok mi pravi muškarci pratimo nogomet”. Muški, razumije se. Uvijek smo ponosno isticali da dajemo podršku našim curama, da je Podravka naš klub, te naposljetku – da nismo ograničeni primitivci koji gledaju da li su na terenu muškarci ili žene. Za nas su to bili ljudi koji igraju za naš klub, i kao takve smo ih voljeli, poštivali i davali im podršku. Slična stvar je i s reprezetnacijom – dok su na svjetskom SP u Splitu Dalmatinci bili izuzetno napaljeni prošle zime na „paklene” ili „kauboje” ili kako već, par godina ranije dvorana je na utakmicama ženske reprezentacije bila poluprazna, niti je itko od prisutnih znao išta o ženskom rukometu i curama koje brane na parketu boje naše domovine. Dvorana je bila puna samo na utakmici sa Srbijom, uglavnom iz težnje da se na sav glas „ubijaju Srbi” i da ih se vješa na nekakve vrbe. No o tome kasnije. Također bih istakao da je udruga MAK preklani počela s Girl power festivalom u Kuglani – hvale vrijednim događajem čiji je cilj promicanje ženskih umjetnosti i glazbe. Dosadašnja dva izdanja tog festivala bila su odlična, nadamo se da će se ta tradicija nastaviti i da ćemo na koprivničkom „lady festu” uskoro gledati i neke renomiranije bendove (još da se u gradu uz Flip i Wicked pojavi neki female fronted bend, kamo sreće).

Riot girl  I danas mnoge cure šute umjesto da jasno viču i zauzmu se za sebe  Izvor: stayfemale.blogspot.com Ženski bendovi u Hrvatskoj dosad su se pokazali iznimno kvalitetni (tu ne mislim na komercijalno upakirane Feminem, Eni i slične bedastoće). Riječ je u umjetnicama koje razmišljaju svojom glavom i ne ograničavaju se nametnutim normama, poput nekakvih tamo Franki Batelić, Lani Jurčević i sličnih koje nisu sposobne niti napisati svoju pjesmu niti odjenuti se bez stilista. Cure su odlučile reći dečkima kako su dovoljno snažne i samostalne u mnogim stvarima, pri čemu je uvelike doprinio riot girl pokret ranih osamdesetih. Uostalom, curama nerijetko instrumenti baš dobro stoje (pa kad stoje, kaj sad). Za kraj bih rekao da unatoč svemu spomenutom dobar dio nas živi sa sviješću kako cure nerijetko dobivaju batine od svojih momaka, a svi o tome šute smatrajući kako je to „njihova stvar”. Neću u nepotrebne rasprave da neke cure to jako vole (pa vole, zašto bi se o tome šutjelo?), no u svakom slučaju ne znam koliko moraš biti ograničen da digneš ruku na osobu koja je slabija od tebe, pogotovo poradi neke sitnice. Nasilje prema ženama je jedna od najprimitivnijih stvari u današnjem društvu (uz bok fašizmu i premlaćivanju ljudi iz čiste dosade). U želji da se takve stvari prestanu događati, svim gospodičnama i gospođama sve najbolje za Dan žena, uz poseban naglasak na moje frendice (tko kaže da muško-ženska prijateljstva ne postoje) na koje uvijek mogu računati – i one na mene, naravno. Prijateljstvo je prijateljstvo bez obzira na spolove, a ljudi bi na žene mogli gledati i kao na potencijalno odlične frendice, a ne samo seksualne objekte s kojima se na kraju obračunava šamarima.

DORF

Dorf  Službeni logo vinkovačkog filmskog festivala  Izvor: dorf.com U Vinkovcima je održan četvrti festival dokumentarnog rock filma, za naš gradić važan jer je u konkurentskom prigramu festivala prikazan i film „Koprivnica pleše pogo”. Film nije napravljen za festivale, namijenjen je isključivo koprivničkoj publici i bendovima s ciljem dokumentiranja i očuvanja gradske punkerske tradicije. S tom koncepcijom, koja ga je učinila dosta dugačkim (100 minuta) i tehničkim nedostacima (amaterizam i loši tehnički uvjeti) film nije mogao ozbiljno konkurirati za neku nagradu, no velika mi je čast, kao autoru, da je uopće ondje prikazan. Ljudima koji su ga gledali se svidio, film je naišao na dobre kritike i dobio pohvale i lijepe recenzije na glazbenim portalima. Najbitnije, ljudi su iznenađeno pitali „Zar zaista u Koprivnici ima toliko punk bendova?!”. Da, ima. Odakle taj fenomen, što to ima posebno u našem gradu da ljudi toliko vole punk muziku i odlučuju se izražavati kroz nju? Ima li nešti u koprivničkoj vodi ili zraku, pita kritičar Hadžo s terapije? Nema, nije to neki fenomen, ljudi vole punk glazbu (rekao bih bahato i jednostavno, zato jer je baš dobra!), po meni je fenomen što je velika većina tih bendova bila dosta kvalitetna i mogli su postići puno, ali nisu – nego su se zbog ovih ili onih razloga raspali nekon snimanja prvog albuma. Takve stvari neka idu na njihovu dušu, a ja kao dio publike mogu smao izraziti veliko žaljenje zbog toga. Ako želiš u nečem uspjeti, bitna je upornost – a po tome kako ćeš riješiti neki problem vidi se tvoja zrelost i ozbiljnost (što bih trebao reći ja koji sam iz Zagreba dolazio u Koprivnicu radi intervjua, pa mi ljudi kažu da im se neda snimati jer ih dere mamurluk od prethodne noći). Samo iskustvo festivala bilo je dosta pozitivno, napravili smo jako dobru promidžbu, podijelili materijale (Siniša s ljubljanskog radija Študent rekao je da će cd Koprivnica pleše pogo puštati u eter) i steći nova poznanstva. I naravno, pogledati i zanimljive filmove. Pogledali smo „Vječni študent” o ljubljanskom radiju „Študent”, koji je uvijek bio borbeni glas koji se borio za progresivnost, kvalitetu i rušenje tabua, a film je snimljen povodom 40-godišnje obljetnice. Bio je tu i film Eternal children o zanimljivim glazbenicima koji se bave eksperimentalnom/ambijentalnom glazbom i objašnjavaju svoje shvaćanje života i svijeta (pjevačica Coco Rosie je rekla kako je svake noći dok zaspe dvije vile ošišaju i ukradu joj 2-3 pramena kose, dakle vile postoje što god tko rekao, a vi mi se samo podsmjehujte koliko vas volja), a vidjeli smo i pobjednika festivala „Prvi pravi ženski zvuk”, autorice Brankice Drašković s kojom sam imao čast dijeliti fotelju u studiju vinkovačke TV. Film se bavi novosadskim novovalnim pop punk bendom Boye (1981), koje su prvi ženski punk sastav na području Jugoslavije.

Boye  One su bile prvi pravi ženski zvuk  Izvor. Boye mysace Ako ćemo pravo, prvi punk bend predvođen pjevačicom bio je Kaos iz Rijeke, no ostatak benda bili su tipovi. Prvi bend u Jugi koji je izdao ploču bio je Cacadou look, „all-girl” sastav iz Rijeke, nastao 1983. ako se ne varam, no one se nisu bavile punkom već pop rockom (i to vrlo kvalitetnim, imaju myspace profil pa pogledajte. Dakle, kako god, okreneš, Boye su bile prvi pravi ženski zvuk. Sličan bend nastao je u Ljubljani nedugo zatim, cure su se nazvale Tožibabe i bile su šok za scenu jer je njihov muzički izražaj bio drugačiji od Boya, tj. bježale su od pop prizvuka i okrenule se hardcore punku. Da stavimo muziku u kontekst Dana žena, Boye su bile pozitivan šok za scenu jer nitko nije mogao zamisliti 4 cure koje sviraju rock. Na sceni su se dobro snašle, skupile hordu fanova, radile kvalitetnu glazbu (producent im je bio Koja iz Discipline kičme), putovale Jugom i inozemstvom (u Grčkoj odlično prihvaćene), te su bile prvi srpski izvođač nakon rata koji je došao u Sloveniju (1995, godina). Rat je, kažu, uništio scenu koja je bila u uzletu, no nije ih pokolebao. S vremenom su u postavi bili i muškarci, što nije nimalo oštetilo njihovi buntovni girl imidž (ravnopravnost spolova i jest njihova poruka). Boye su zadnji koncert održale 1999. godine, ako vas zanimaju preslušajte ih na myspaceu, a najpoznatiji hitovi su im bili „Dosta dosta dosta!”, „Ja hoću te”, „Fudbal” itd. DORF se održavao ove godine istodobno u Vinkovcima, Rijeci i Zagrebu, a filmove je gledao 3000 glazbenih fanova. Pitali su me imam li nakon filma o koprivničkom panku još kakvih ideja – pa za kraj ću samo izraziti žaljenje jer sam pokušavao hrvatske pankerice iznenaditi za Dan žena jednim lijepim projektom, koji će ipak morati pričekati narednu godinu.

Buka razbila virovsku monotoniju

Pillow pack  Lokalni heroji opet odlično odsvirali  Autor. Matej Perkov Nakon dugo vremena u Virju održan koncert bendova koji preferiraju žešći stil izražavanja koji sa sobom nosi uobičajenu ikonografiju. Znate već, neobičniji stil odijevanja, vječito zabetonirana boca u ruci (vama, kao, pivo nije fino?), te svevremenski revolt na usnama. Revolt protiv čega? Hah, pa što god date… Klub Podravac nekada je bio ključna točka koprivničke (lokalne) rock scene, ovaj put svirka se održala u lijepo prostoru Društvenog doma. Organizacija fenomenalna, posjetitelji zadovoljni, incidenata nije bilo (osim ako ne računamo da smo iz zezancije nagurali kontejner na ulaz i kasnije se loptali plastičnim bocama), bendovi zadovoljni – dakle, Virje nam svima ostaje u lijepoj uspomeni. Jedina crna točka je otkazivanje zagrebačkog benda No more idols jer im je bubnjar završio u bolnici nakon teške nesreće, ovim putem želimo mu brzo ozdravljenje. Bila su i gospoda iz ZAMP-a, ne znajući ni sami valjda što su ondje tražili. Tim ljudim pod hitno netko treba objasniti kako da rade svoj posao, jer njihove akcije na koncertima demo bendova zaiosta su smiješne. Uobičajeni izlasci završavaju oproštajnim pićem u nekom klubu, ili sendvičem u fast food baru koji radi dokasna. Ovog puta hodali smo uz virovske štale i polja u noćnoj tišini obavijeni zlokobnom tamom, dok su mi misli bile uperene na djevojčicu koja mi je prijetila koječim jer mi se nije dopadalo što je sva ispresjecana umjesto da se ponaša normalno.

Barkod  Domaći street punk žestoko napreduje  Autor: Matej PerkovBojao sam se da ću po dolasku kući zateći porazbijane prozore, zidove ispisane uvredama i kornjače okrenute na leđa, no sve je bilo u redu. S obzirom da mi je obećala šamar, moram biti oprezan narednih dana. Napomenimo još da je virovski koncert posjetilo je gotovo 200 ljudi, pa se priča naokolo da organizator razmišlja o daljnjim aktivnostima. Neka, jer sad dok smo mladi treba iskoristiti svaku priliku da se rasplešemo. Ovaj koncert još jednom dokazuje da se na lokalnoj glazbenoj sceni mnogo radi – još kad bi publika znala to cijeniti… Govorim o tome kako je nekima jako teško dati 20 kuna ua ulaz, a onda se tuže što se ništa ne događa. Mentalitet kojeg se još, dugo dugo nećemo riješiti – ali mu i dalje prkosimo jer inače ne bi bili to što jesmo.

čitam...
Loading...